Elvedin Nezirović, Do Švedske i natrag

Rođen 1976. godine. Diplomirao na Pedagoškoj akademiji, odsjek za Bosanski jezik i književnost na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru, kao i na Fakultetu humanističkih nauka, odsjek za Engleski jezik i književnost, također na Univerzitetu “Džemal Bijedić”. Živi i radi u Mostaru.

Objavio je knjige “Bezdan”, poezija, 2002; “Zvijer iz hotelske sobe”, poezija, 2009; “Toliko o tome”, priče, 2013. i “Boja zemlje”, roman, 2016.

MINIMALIZAM

Prema navigacijskom proračunu Turkish Airlainesa

Istanbul od Stockholma dijeli skoro dvije hiljade kilometara.


Ni u jednoj od osam zemalja koje nadlijećemo

Nikada nisam bio, izuzev, nedavno, u Slovačkoj.


Zbog mogućnosti da tek jednu tačku na karti –

Preko koje avion na kompjuterskom ekranu iscrtava


Svoju putanju – poistovjetim sa živim sjećanjem,

Evropu, skupljenu u pogled s jedanaest hiljada metara,


Mogu da doživim samo kao stoput odgledanu reprizu

Trenutka u kojem Izet Hajrović šutira prema golu Jána Muche.

DOMOVINA

Gledano odavde, sa sjevera kontinenta,

Zemlju iz koje dolazim moguće je

Doživjeti jedino kao zbir svih mjesta

Na kojima nikada nisam bio.


I tako lahko je povjerovati u obmanu

Da je ono što smatraš domovinom

Samo geografski prostor

U kojem se smjenjuju godišnja doba.

RAVNODUŠNOST

Rat je u mene usadio osjećanje ravnodušnosti

Prema svemu onom čemu se normalan svijet iščuđava.


Ovdje, na Gamla Stanu, među besprijekorno

Povučenim arhitektonskim linijama, ta

Ravnodušnost postoji kao svijest o ruševinama.


I zaista, ne mogu se oprijeti davno stečenoj navici da

U svakoj formi vidim sliku njenog uništenja.


Neodvojivom mi se, tako, od doživljaja arhitekture prikazuje

Misao o njenom uništenju, koja, zapravo, hoće reći kako


Svakoj rušiteljskoj namjeri na putu stoji samo

Naivno uvjerenje arhitekte da je onoga trenutka

Kada dobije formu, njegova ideja konačna.


DIJETE

U svemu što ovdje postoji, već danima

Osluškujem muklo njihanje daljine.


Uzalud tražim: ničega nema što bi dušu

Povezalo s prostorom kojeg tijelo nastanjuje.


Ovako, dakle, izgleda svijet lišen moga sjećanja.


I pored svega što mi nudi ova sasvim vedra akustika

Ulice, čujem tek: u meni cvili izgubljeno dijete.


PJESNIK

U vozu za Malmö,

Razmišljam o tome kako bih,

U nekom budućem sjećanju, ovu, vrlo lahko,

Mogao zamijeniti s bilo kojom drugom slikom putovanja


Da nije žene preko puta, čije lice je preplavljeno

Neugodnim saznanjem da čovjek na sjedištu do njenog –

Tamne puti i duge, raskuštrane brade – čita Kur'an.


U njenoj gesti ima neke melodramatike s kojom se,

Pretpostavljam, ljudi ovdje lako identificiraju,

Ali je, u osnovi, ona samo posljedica nedostatka one vrste

Prosvjećenosti na kojoj je zasnovana svaka ideja o Bogu.


Drugim riječima, Arap s Knjigom u ruci

Jedna je od najoblikovanijih mitoloških slika savremenog

Zapada, koji u njemu vidi isključivo terorističku prijetnju

Iako je on, prije svega,


Pjesnik.


LIČINA

U nekoj kafani, u Malmöu,

Slušam kako mi Refik Ličina

Sa zanosom priča o skandinavskim

Pjesnicima koje prevodi.


Poslije, kada u vozu za Stockholm

Budem čitao Antologiju švedske poezije –

Koju će mi na rastanku pokloniti –

Naići ću na ove stihove Edit Södergran:


„Miruj, o moje dijete, nema ničeg

i sve je kao što vidiš: šuma, dim i bjekstvo tračnica.

Negdje duboko u zemlji dalekoj

postoji vedrije nebo i zid s ružama

i jedna palma i blaži vjetar –

i to je sve.“


I cijelo vrijeme mislit ću o tome kako

Savršeno tačno opisuju Refikovu samoću

U ovom jeziku hladnih vokala,

Gdje vjetrom uznemireno lišće slavenskih riječi,

Zašušti, tek povremeno, u prevodu


Poezije.

RUKE

U krajiškom klubu, u Malmöu,

Dvije oronule ženske ruke

Poslužuju mi kafu

S rahat-lokumom i kockom šećera:


Sve je ovdje samo

Način da se u kutku tuđine

Oživi osjećanje doma.


Ali, ja gledam te ruke:

Više od bilo čega drugog, one su dokaz

Da zemlja iz koje dolazim zaista postoji.

PILAT

Stojim na doku.

Ispred mene je more, iza – protestantska crkva, sagrađena u XIII vijeku. To znači, da gledano s pučine, Stockholm njeguje perspektivu Boga kao vlastite metafore: u ovisnosti od toga da li se kopnu približava ili od njega udaljava, u oku švedskog moreplovca crkveni je toranj prvi i posljednji doživljaj doma.

Tako, dakle, ovdje počinju i završavaju sva pomorska putovanja: trenutkom u kojem ljudski pogled biva svjedokom jedne povijesti, nad kojom, poput lepeta ptičijih krila, što se, evo, raspinju nad olovnom pučinom, odjekuje Pilatova dilema: „Šta je istina?!“

OČARANOST

Svoju očaranost ovim malim gradovima

Na jugu Švedske mogu jedino da objasnim

Potrebom da se svijetu odredi savršena

Mjera u odnosu na ljudsko postojanje.


Ali, ima tu još nešto:

Ono osjećanje zamora istim prostorom,

Kojeg postaneš svjestan

Tek u dodiru s nečim novim.


Otud pomisao da bih ovdje mogao živjeti

Poput šofera što upravo dostavlja pivo

Gostionicama u starom dijelu Ystada,


U čijim kretnjama jasno prepoznajem uvjerenje

Da je istovaranje i utovaranje buradi

Jedini način da se saosjeća

S tragedijom svijeta.

KUDUZ

U Skåneu, ispod Aleovog kamenja, nalazi se

Riblji restoran u kojem radi kasirka

S crnim kovrčama i debelim talogom šminke na licu –

Njen pogled, vjetar je što se valja sivim Baltikom.


Zatičem sebe kako iščekujem trenutak

Kada će iz tašne izvaditi Milde Sorte i pripaliti

Cigaretu, s vještinom koja će u kadar

Unijeti dašak topline.



UTJEHA KAFE

O svojoj bojazni da će oboljeti od raka

Priča mi, za kafom, Camilla,

Profesorica religije iz Uppsale,

Inače, ateistkinja.


S vremena na vrijeme, bacim pogled na

Plastičnu kašičicu u njenoj ruci:


Izobličena do neprepoznatljivosti,

Ona je pokušaj da se

Strahu od smrti da sasvim

Konkretan materijalni oblik.


I tako, još dugo nakon što ga

Nepomireni sa slikom vlastite starosti

Camillini prsti odbace na rub stola,

Posmatram taj izvitopereni predmet:


Od onog što je bilo obični kafanski

Rekvizit, ostala je samo

Trajna pretpostavka Boga.

CHE GUEVARA

J. je aktivist SDS-a, koji je u projekt Globalne škole ušao da prikupi materijal za svoj magistarski rad. U dvorištu hotela Långholmen jutros smo vodili razgovor u potpunosti uslovljen političkim temama, iako je svaka primisao politike iz njega bila pažljivo odstranjena. Pričali smo, dakle, kao da zemlja iz koje dolazimo postoji na način lišen njenog političkog sadržaja.

Kako mi je oduvijek bilo mučno razgovarati sa stalnom sviješću o onome što ne smije biti rečeno, bio sam prinuđen da razgovor, iznenada, prekinem. Sada ga gledam kroz prozor hotelske sobe, kako razgovara s M., profesoricom istorije iz Örebra, i u toj slici prepoznajem nešto neobično: on nosi majicu s likom Che Guevare.

PANORAMA

Stojeći na brežuljku

Odakle se pruža otvoren pogled na Göteborg,

Na pamet mi pada jedna kratka proza iz Sarajevo Bluesa

U kojoj Semezdin Mehmedinović piše o tome kako

S vrha ulice Abdulaha Kaukčije izgleda Sarajevo.


Nema ničeg posebnog u tome – samo potreba da se

Prostor, oku nepoznat, premreži osjećanjem vlastite kulture

Ne bi li se lakše podnijela odvojenost od kuće.


Nisam nikada posmatrao Sarajevo s pomenutog mjesta,

Ali mi se čini da bih upravo sada –

Gledajući, dakle, Göteborg u jutarnjoj izmaglici –

Mogao prstom da pokažem mjesto

Na kojem se nalazi minaret Begove džamije.

BOJA

Razgledajući enterijer göteborške opere,

Nalazim da u boji ovih zidova ima nečeg

Duboko uznemirujućeg, što mi

Intenzivno priziva jedno ratno sjećanje:


U rovu,

Negdje na obroncima Treskavice,

Ugledao sam tragove osušene krvi

Na raspilanom trupcu.


UMJESTO STRAHA OD LETENJA

U avionu, pred polazak kući.

Lijepa mlada žena se propinje na prste, podiže svoju krznenu torbu i uporno je pokušava ugurati u pretrpani pretinac iznad sjedišta. Dok tako stoji, rubovi njene ljetne haljine povučeni su visoko iznad koljena. Sa zanimanjem, kakvo i priliči muškarcu koji već danima nije omirisao žensko tijelo, gledam njena gola, napregnuta stegna. Prizor netaknute ljepote, kojeg kvari djevojčina potreba da se svakim svojim pokretom obraća muškarcima oko sebe i to tako da je u toj komunikacijskoj igri stalno prisutna patetična invokacija seksa.

Kasnije smo se upoznali. Zaboravio sam njeno ime.

 
linija desno.png

VIJESTI IZ KULTURE:

Predstava “O ćutanju i drugim imitacijama sreće” najbolja na 47. FDA
Predstava “O ćutanju i drugim imitacijama sreće”, po tekstu Bojane Šolaje, u režiji Anđele Novaković i Miroslava Minića, proglašena je za najbolju na 47. Festivalu dramskih amatera Crne Gore, završenom večeras u
Prve priče 16 jun 2017, 21.19
Prve priče
Promocija Zbornika narativnih eksperimaenta učenika Srednje stručne škole – Bijelo Polje, pod nazivom „Prve priče“ biće promovisan 20. maja u 20 sati u Kući Rista Ratkovića. Ova publikacija izašla je u izdanju
Regionalna konferencija o pjesničkim manifestacijama
Regionalna konferencija o pjesničkim manifestacijama iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije biće održana u subotu u 11 sati u Kući Rista Ratkovića. O Smederevskoj pjesničkoj jeseni (Srbija) govoriće
Stihom govorim, u KIC-u Budo Tomović
Knjiga “Stihom govorim 5+” međunarodnog udruženje književnika i slikara Stihom govorim iz Bijelog Polja biće promovisana 19.juna u KIC-u “Budo Tomović” u Podgorici, sala DODEST, sa početkom od 19 časova. -
Festival dramskih amatera 09 jun 2017, 07.43
Festival dramskih amatera
Četrdeset sedmi Festival dramskih amatera Crne Gore održaće se u Bijelom Polju  od 12. do 18. juna 2017. godine,  pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Crne Gore i Opštine Bijelo Polje, u organizaciji JU Centra za

KNJIŽEVNOST:

Elvedin Nezirović, ČETVRTO SRCE BAJRAMA HODŽIĆA
Rođen 1976. godine. Diplomirao na Pedagoškoj akademiji, odsjek za Bosanski jezik i književnost na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru, kao i na Fakultetu humanističkih nauka, odsjek za Engleski jezik i
Dragan Drobnjak, DNO 20 maj 2017, 23.04
Dragan Drobnjak, DNO
Završio studije književnosti. Do sada objavio roman “Ovo, ono i božuri”. Živi u Pavinom Polju kod Bijelog Polja.   DNO Usta su mi bila suva. Nejasne slike su mi se motale po glavi. Uporno sam se trudio da
Adnan Repeša, KRUG 20 maj 2017, 22.34
Adnan Repeša, KRUG
Rođen je 1978. godine u Mostaru. Priče objavljuje u časopisima širom ex-ju prostora. Do sada objavio zbirke priča „S obje strane srca“ i „Kratke priče za dugo umiranje“. Živi u Blagaju blizu Mostara.
DINA MURIĆ, BALKANSKI EVNUH 13 maj 2017, 17.48
DINA MURIĆ, BALKANSKI EVNUH
Rođena je 1982. godine u Rožajama, pjesnikinja, esejistkinja i filmska scenaristkinja. Autorka je zbirki poezije „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne
Opširnije 1030 Hits
Aleksandra Vučetić Perović, ISPOVIJEST JEDNE POLUDJELE ŽENE
Završila je Filozofski fakultet u Nikšiću, Odsjek za srpski jezik i južnoslovenske književnosti. Portparol je u Pošti Crne Gore   Ispovijest jedne poludjele žene   Bila je zima… Da,
Opširnije 1751 Hits
linija desno.png