Završila je Filozofski fakultet u Nikšiću, Odsjek za srpski jezik i južnoslovenske književnosti. Portparol je u Pošti Crne Gore

 

Ispovijest jedne poludjele žene

 

 

Bila je zima…

 

Da, sjećam se dobro

 

po bolu u obrazima

 

i po sivoj boji mojega šinjela

 

na ulici hladnoj kada sam vidjela

 

nju i njega

 

Šta sam ono htjela…

 

Da zima je bila,

 

ja sam poletjela

 

ruka mi zatresla

 

čini mi se lijeva

 

čini mi se…Da! Da… lijeva

 

Htjela sam da vidim

 

Kakva je ta žena

 

I šta u nje ima…

 

A kod mene nema

 

Ovaj…

 

Žena…

 

Da! Da, žena

 

I tu gdje se ulica prekida

 

i sa drugom ulicom graniči se,

 

je li?

 

Oni su zastali

 

ja se okrenula

 

I tu…

 

O čemu sam vam ono govorila?!

 

O čaju i maci?!

 

Maca prede, ovako glavu zabaci

 

A čaj?

 

Sad pijem čaja strogo

 

Ranije sam pila kafu i to mnogo…

 

Šta?Da…

 

I tu sam ih srela

 

i sad ruka drhti malo

 

ova lijeva

 

Ona se smijala

 

zubata, od džinovske kocke

 

zubi su joj veći

 

A on, on…

 

Sad ću vam sve reći

 

On je drhtao i zvao moje ime

 

a ja sam sagnula glavu

 

imala sam samo jednu suzu plavu

 

suzu pravu

 

Ne znam šta je htio

 

nekako se smeo

 

Ja se i ne sjećam,

 

ali se činilo…

 

Ili se smijao i on

 

moja suza i moj šinjel

 

i ja

 

Sve mu smiješno bilo

 

Sad je sivo.

 

Vidite,

 

Ja pijem čaj bez cigare

 

i cigara šteti

 

i mili kao mrav…

 

Ne mogu više da se sjetim šta je bilo…

 

Ali ja nisam luda…

 

Nisam luda.

 

 

 

 

 

 

 

Dođi

 

 

 

 

Dođi i spasi

 

ovaj svijet što vapi

 

za životom

 

moju rosu

 

moje kapi

 

iz mora nečujnih

 

od žalosnih slika

 

od blijedih junaka i mrtvih pjesnika.

 

 

 

 

 

 

Dođi odnekud

 

već jednom se stvori

 

kreni

 

poleti

 

zajedri

 

zaplovi

 

sa iskrom života

 

sa neba mi padni

 

spasi me od ovih mrtvih, hladnih, jadnih.

 

 

 

 

 

 

Dođi iznenada

 

sa komadom neba

 

sa okom sunca što daljine gleda

 

ne časi časa

 

jer ja strašno gorim

 

spasi me od silnih

 

što ih umor mori.

 

 

 

 

 

 

Dođi samo

 

preda mnom se rodi

 

požuri

 

pojuri

 

nek te glas moj vodi

 

to te ja prizivam

 

iz priča, iz snova

 

jer ovdje već dugo nema vitezova...

 

 

 

 

 

 

 

Ja-žena

 

 

 

 

Malo meda i flaša rakije

 

i  jedno gorko oko

 

prekuvano

 

i ruke dvije

 

jegulje

 

na komad obraza naslonjene

 

i pramen kose

 

prozirne

 

i drugo gorko oko

 

prokislo

 

i ruža jedna

 

načeta

 

od vjetra nekog il’ jada

 

i vjeđe mrke

 

planine

 

i noge dvije

 

gredine

 

i neke grane

 

skršene

 

i neke vlati

 

zgažene

 

biserna  školjka

 

usnula

 

i jedna cijela pučina

 

preko koje te doziva

 

samotno moje ostrvo.

 

 

 

 

 

 

 

San

 

 

 

 

Svake noći uz uho svijam

 

Sjećanje jedno živo

 

Moj orao, lav i zmija

 

Riba gipka i bivo.

 

 

 

 

Jede me, izgara i opet cvjetam

 

Nanovo me rađa

 

Ljulja me, nosi i jutrom vraća

 

Jedna stara lađa

 

 

 

 

I sve mi živo taj svijet, to udišem

 

Tajno u kutu svom sama

 

I krijem se, pa snove brišem

 

Između noći i dana

 

 

 

 

A noću nanovo uz grudi svijem

 

Tu sjen što ludo mi prija

 

I ne znam da li sam lovac il plijen

 

Jagnje il vuk što zavija

 

 

 

 

 

 

 

Ogledalo

 

 

U mraku pipam,
gdje si zalutalo
jedino moje
davno
ogledalo

 

da s tebe sklonim 
pošten
prst prašine, 
da skinem zemlju
snjegove, godine

 

jedino moje
davno ogledalo
oko bi se u tebi pogledalo

 

oko bi niklo nanovo
iz trava
iz suza i trnja
iz groba gdje spava

 

jedino moje 
davno ogledalo
oko bi moje možda progledalo

 

oko bi ovo iz četiri zida
rob-oko bi se
dočepalo vida

 

Po svjetu tražim
gdje si zalutalo
jedino moje
davno ogledalo

 

U kutu nekom
grobu, nalik mome
možda ti sanjaš o oku
jednome

 

čudesnom oku
oku - davnoj ptici
što u tvom staklu
ličilo je slici...

 

jedino moje
davno ogledalo
u oku mome ti bi progledalo

 

jedino moje 
davno ogledalo
u meni ti si svjetove gledalo

 

i ta prašina,
po tebi i meni
mrak grobni prosut
jer smo rastavljeni.

 

 

 

Zemlja

 

Biću ti zemlja,
Hrana
zagrljaj za korijene
Listaš i širiš krila
samo kad rasteš iz mene.

 

Biću ti zemlja
Duboka
Svaki san da stane
Biću ti brijeg uzvišen
za lijepe tvoje grane

 

Biću ti zemlja 
mudra
duge noći i priče
biću ti zemlja rodna
Kad god do neba ničeš.

 

Biću ti zemlja
izvor
za prepletene žile
dom za male ptice
što tu bi gnijezdo svile.

 

 

 

 

 

Ti si moj san

 

Ti si moj san i moja snaga
i s tobom počinje cijeli svijet ispočetka
i tvoja sam i više ničija draga
od zrna, iskona, zore i začetka.

 

Ti si moja krv, gvozdene kosti
i sve što raste i kamen od kog se zidam
što Bog treba da čuje i oprosti
što ostaje kad sa sebe sve poskidam

 

Ti si moj korak bez kojeg samo se klatim
ti si moj korak kojim krilato hrlim
ti si moj san u kom se topim i grlim
taj vražji korak kojim se sebi vratim

 

Ti si moja snaga i san raja, san budni
i  prvi čovjek smo i prva žena
sa neba zbačeni prokleti i bludni
zemljom zgrljeni za vječna vremena

 

 

 

 

Dvorac

 

Moj je dvorac divni dvorac
od karata tanka kula
što ga grije malo sunce
strpljiva ga ruka čuva
Al da bane vjetar onaj
ludi i jak sa planina
biću šaka pijeska gola
mala pješčana oblina

Moj je dvorac sav od pjene
lijepe čipke, tankih niti
moj je dvorac divna slika
mogao bi vječan biti
Al kad dođe onaj talas
što ga nosi bura ljuta
biću šaka pijeska gola
šaka pijeska razasuta


Moj je dvorac njezni dvorac
od pijeska i dječje graje
maleno ga dijete čuva
jedino dok igra traje
al kad novi dan ga sretne
bez svjedoka na osami
biće šaka pijeska gola
biće komad zemlje ravni

 

 

 

 

Odiseju

 


Pričaću ti jednom o odiseji
dvadesetogodišnjem snu u kojem smo ljubavnici
vazdušatom snu, lutalici
slabe su molitve sricali fariseji
ne verujući ni ikoni, ni slici
Besramnici! Samo su,
O Odiseju,
vjerovali dušom svom pjesnici
i praznih šaka prosjaci
beskucnici
i kurtoazni,  strpljivi, kumovi!
Ledolomce su čekali drumovi
Plovili smo đavoljim stazama
gvozdenim opancima, mora krvavih stopa
i dok si preo, hvaljini Odiseju
bijelim te jedrom tražila Penelopa

* * *
Topao hljeb
puši se, srećna li je moja glad
O mlad kapetane!
O kapetane mlad!
Pusti me da ulicom proletim ko ptica
Ja ću ga sresti
skinuta kletva je, znaj
prošlo je dvadeset godinica
- stoljetni san
sve je prošlo što jednom proći mora
danas je dan
moj hljeb sa sedam kora
vreo je tek
ispečan
počinje plavo mi nebo
moj svijet nedorečen!

* * *
O hvaljeno nebo!O zagrljaju moj
stoput sam raspet Isus
rana i mač
Što da prospem na nježni obraz tvoj
Što bi ti prvo radost ili plač
o ćutaću, ćutaču silo živa
nije pošteno, ipak je prošao vijek
jedino cvijeće ne plaši leptira
Pristajem biću sasvim običan cvijet!

* * *
Utrobu moju pokida praznina
praznina kamena dom slijepih i pustih
znam čovjeka što mrtvu vodu spira
zna priče svijeta ,a ništa ne izusti
Otvorite prozore da me nađe
vratite ga zvjeznoznanci, uhode
okrenite izgubljene lađe
da sve se vrati što nepravedno ode!

Odisej!Odisej se vraća! Ljudi!
Odisej! Na moru
u daljini brod niče!
Bacaj pletivo!Trči ženo sijeda!
Oh, zna već ona
sanjala je taj dan
Zna kraj ko i početak priče
U snu je bilo sve jednako živo
i brod i jedro i dugačko pletivo!
Tu na kopnu radosni
grumen niče
Odisej!Odisej gledaj eno!
Raduj se, najzad se raduj i ti
ženo!

 

 

 

 

Oklop

 

Skini mi oklop
ovo gvozđe bijdno
i uzmi srce krvavo i žedno

proždri ga, rodi i zavoli opet
jedno sa mnom budi
i zgrljen i proklet

skini mi oklop
i počupaj travu
nemam ja oko, ni ruku, ni glavu

nemam ja trupa
nit bar krilo jedno
jedino srce ključalo i žedno

jedino srce koje prži grije
iz njega lava
izvire i lije

uzmi ga, prisvoji
privij bijelom licu
ugnijezdi davno poludjelu pticu

uzmi ga nježno
iz oklopa-stijene
prošlo je ljuto i dugo nevrijeme

Suncu pokaži najzad srce golo
s ponosom pehar
pronesi okolo

a onda to srce
to sirovo sjeme
spusti na svoje grudi ogoljene

koje su tuđi razorili prsti
da korijenje žedno
u tu zemlju pusti.

 

 

 

Go to top