DINA MURIĆ, BALKANSKI EVNUH

Rođena je 1982. godine u Rožajama, pjesnikinja, esejistkinja i filmska scenaristkinja. Autorka je zbirki poezije „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je prvom nagradom „Ratkovićevih večeri poezije“ za pjesnike do 27 godina 2010. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Pored književnosti, bavi se filmom i ekonomijom. Živi i radi u Beču.

 

 

OČE

 

Kažu da poeziju više niko ne piše

Kažu da je bolje biti sami đavo nego pjesnik

Ali, ova pjesma je posvećena tebi i tvojoj neumoljivosti

Tiha, zanemarena pjesma, kao zanemareni čovjek nad ponorom

A ja i dalje pišem stihove...

Kao da to nešto znači sada

nakon crnog oblaka nad dvorištem naše kuće

Nakon večeri u vakumu bez daha i zavejane praznine u njegovom oku

 

Oče

Sinoć sam čitala o tome kako je Pasolini završio svoj život

na ubogoj plavoj tački

Nakon što je bio pretučen

Kažu preko lobanje mu je prešao točak automobila

u blatu je ostao trag krvničke gume

Ležao je nagog torza na zelenoj travi, ponovo mlad kao jezerski princ

Pomislih, to je dakle ono što nazivaju ljepotom, smrt zbog ljubavi

A znam da nije, ljepota je tamo iza oka, čak i ugašenog

Svi su te večeri znali da je kraj

zvijer se brzim galopom iz planine uputila ka gradu

Jedino on nije znao

Kao što ne zna da sada stojim tu i govorim kako će sve jednoga dana

biti u redu

Da li mi vjeruje?

No ipak da kažem, da preminem sa istinom na usnama


I tako poče ova priča

 

„Nisam odavno razgovarao sa njim“, reče

„Napisao sam mu pismo, ali ne znam na koju adresu da ga pošaljem

Otac mi je, želim da zna“

„Od kada je prazna masa ničega u Svemiru imala osjećanja?“,

pita gubavac iz ugla

 

Ne znam zašto, ali pomislih na slike rata

djece koja leže preko tepiha što strče sa kaljavih traktora

i žena sa okrvavljenim rubom haljine

Idite vi i ne brinite, neće nama niko ništa

Muškarce bi samo da popišu

 

„Nije ovo kraj“ dodade gubavac, a u oku mu bješe praznina

„Nije ti on otac već odavno, strah je tebi otac, zato ti ruka grčevito

steže kamen

koji bi da upotrijebi u samoodbrani ili u napadu“

 

Oče, zar je to istina?

I polako pade neumoljivi mrak

Pod mjesečinom njegovo lice bješe još strašnije

 

Da je otac, ne bi nam stavio sjajnu oštricu pod grlo

pri tome sadistički gledajući kako crvena krv kvasi drumove

Da je otac, hvalio bi nas, a ne kaznio kada želimo da znamo više

Da je otac, ne bi nas razdvajao na plemena i nacije, već bi priznao

da jedno smo

 

Da je otac, volio bi sve podjednako

Da je otac, ne bi prokleo žudnju u ljudskom oku i ljubav

Da je otac ne bi planirao i sproveo žicu

ognjište i dječije kofere koji se nikada neće vratiti vlasnicima

Da je otac, ne bi nas osudio na vječno gubljenje

Da je otac, u mjestu Srebrenica, ljudi bi obilazili muzeje srebr

 

Da je otace ne bi dozvolio sjećanje u pismima usamljenog dječaka

Koji se pretvarao u bubu i ne bi bilo

“mnogih prilika pri kojima sam, na osnovu vašeg direktno iskazanog mišljenja,

Zaslužio da budem pretučen, ali sam bio pošteđen u zadnjem trenutku

Od strane vaše milosti,

jer sam iz toga samo dobio eliki osjećaj krivice

Iz svakog ugla, ja sam bio kriv, bio sam vam dužan”

 

OČE!

A Gideon reče, S toga kada Bog dovede Zebu i Zalmunu u moje ruke,

ja ću iscijepati njihovo meso sa divljim trnjem pseće ruže.

I Zemlja je otvorila svoja usta i progutala ih,

i njihove kuće i sve muškarce koji su se pojavili pred Korah

i sve što su posjedovali.

 

Oni, i sve što im je pripadalo, palo je u razrez a zemlja se nad njima

zatvorila

A na one koji su žalili za njima, Bog je poslao vatru, koja ih je uništila,

svih 250 ljudi.

 

I tako se desilo, da je Bog ubio sve prvorođene u zemlji

Od prvo-rođenog faraona koji je sjedio na tronu, pa do

prvorođenog zarobljenika,

koji je sjedio i podrumu, i prvorođene stoke. Faraon je nestao u noći, on,

svi njegovi sluge i svi Egipćani; veliki plač se prolomio Egiptom,

jer nije bilo jedne kuće u kojoj neko nije umro.

Ili tri godine gladi ili tri mjeseca uništenja pred tvojim očima,

dok te mač neprijatelja osvaja; ili tri dana mača Božijeg,

čak i kuge u zemlji, dok anđeo Božiji uništava sve obale Izraela.

Svako ko postoji biće probijen mačem.

Njihova djeca će biti isječena na komade pred njihovim očima,

njihove kuće će biti uništene, a njihove žene obeščašćene.

Ubi ih gdje ih pronađeš, nevjera je gora od ubijanja.8

A oni koji odbace vjeru, kazniću ih užasnom agonijom

na ovom svijetu i onom,

niko im neće pomoći.

 

Mir.

Praznina

Uboga plava praznina na krvavom nebu

Tišina, on sve čuje, reče gubavac

Privukoh se ćeliji i uzeh njegovu ruku u svoju

Na dlanu vidjeh osušenu krv

Poljubih je

U ustima osjetih ukus metalne krvi

 

Da je otac...

umoran sam djevojko

ženo sa dugim klavirskim prstima

slaži me, možda je tako lakše

Ovo što jesam, slomljeno i ubogo, on mi je dao, on me je stvorio

bolesnog

I naredio da budem zdrav

Oče, zašto si me prokleo?

Da je otac, ne bi hladna praznina Kosmosa i gubavci u njoj

bila dovoljna

 

 

LJUDI SA BALKANA NE SANJAJU

 

Reče mi prodavac ribe na pijaci u drugom distriktu

ne otvorivši pri tome oči da bi pogledao u moje lice

Ne zanima ga sa kime razgovara

Zapuštena higijena kože i akcenat

kojim nesuptilno uništava ljepotu svake riječi koja sadrži slovo r,

Neka bivša jugoslovenska republika

Znam po smrti koju nosi u očima

neopravdanom ponosu koji dolazi iz želje da sačuva sebe

iako ne zna od čega

 

Udaljiću se od njega sa sumnjom na licu, neka vidi da ne želim

Sve što mi je rekao zaboraviću

Neću da mu vjerujem

Jer samo u domovini je odbjegli dječak crne kose,

završio sa krvlju na rukama

Prepoznala sam ga u zamagljenom odrazu retrovizora automobila

 

Kada je napunio dvanaest, otac ga je odveo u klaonicu

Dječak: „Ne želim da gledam ljepljivu krv“

Otac: „Ali moraš znati šta je smrt“

„Čovjek je stvoren da krvlju čuva ono što mu je sveto“

„Šta je tebi sveto?“

Ćutala sam, ali nisam ubila bijelu kravu

Dotakla sam njene krvave vratne žile

Krv ljepljiva, ali tamnije boje nego što sam očekivala

Od tada je ostala na mojim rukama

A ukus gvozđa u ustima!

Njega se nikada nisam uspjela osloboditi

Prodavac ribe je to znao

Taj je vidio velika zla nazad u domovini

Ribe koje je prodavao bile su iz rijeke, a ne iz mora, kako je tvrdio

„Glupak“

pomislih bez namjere da mu obznanim ono što sam uvidjela

Neka umre sa zabludom da ljudi ništa ne kažu jer ne vide

 

 

ZOVU ME DJEČAKOM

 

Ali ja to nisam

Iznad gore, crno je nebo i mati

Nedostaješ mi, ali ne reci nikome

Iako moje tijelo nije dostiglo potpune dimenzije tijela čovjeka

Fali mi dodir i poklič, fali mi sječivo u ruci

Nedostaje mi grudna maljavost i brada

Čovjek sam!

Ispod crnog neba ubogi čovjek i sa ostalima osuđen na svijest

o svom kraju

Nadao sam se nekada, možda i volio

Ali sada sa njima na drinskom mostu, čekam udarac u potiljak glave

A tijelo će plutati u skupini sličnih i nikada niko neće saznati

 

 

PRIJESTONICA

 

Grad prokletih, tako su ga zvali!

Te jeseni, zauvijek će nestati sve, bez posebnog razloga

Kišne ulice, rasijanost ljudi i siromaštvo

Svaki poznati miris, ukus i oblik, sada je stran

I priče su se širile o stradanju

Nekoliko lovaca je po povratku iz planine ispričalo priču

o govorećem jelenu

Kada su ga naciljali u šumarku

neki glas je povikao da ga ostave na miru

jer je i on bio božije stvorenje

a kada su krenuli ka njemu

nasuprot očekivanoj reakciji bježanja

lovci su bili suočeni sa razjarenom životinjom koja je ubilački

trčala ka njima

svjesna da će biti pobijeđena

U momentu kada je pao na zemlju, jelen je odustao od svog tijela

Više mu nije ni bilo bitno šta će uraditi sa njim

Njegove oči ostale su otvorene

„Jednoga dana će doći vrijeme kada mi jeleni nećemo biti lovljeni

a do tada ubijajte, neka vam ruke budu i dalje krvave“

 

 

POEZIJA NIJE LJEPOTA, VEĆ ISTINA

 

Sletjela je na kaldrmu uzane ulice

Žuta ptica!

 

Smijala se, ali znam taj osmjeh koji dolazi iz mjesta duboke patnje

Ja vidim i znam, slutim zašto

Ali kako njemu reći, kako nijemo reći istinu koja dolazi iz mjesta

meni nepoznatog

 

Priča mi o svom danu, raširenih krila, uvijek spremna da odleti

Na obali Dunava kupila je mrvice hrane koju su turisti ostavili

u svom nemaru

Pričamo o Arseniju Tarkovskom!

Očeva duša stoji iza sina

A ptica nije imala oca

otišao je zbog svog čemera, a njemu je rekao

„Tako je bolje“.

Kasnije se pojavio u nastojanju da sve popravi, ali kasno je

Iako ni jedan od njih to ne priznaje, a ptica sluti

Vrijeme je tu da ubije ljubav

Sada stoje na slici, zagrljeni stranci sa osmjesima polu-nade na usnama

A ptica ćuti i gleda iza kamere, u zjenicu, u Boga

 

U malom teatru u prvom distriktu, gledamo film o ljudima

Koji su život posvetili patnji

Svaki mrtav na svoj način

svaki prevazišao sreću i u strahu pobjegao od nadanja

Ja i ptica, tihi

Njegove oči nose sjetu, iako je prikriva osmjesima125

Kasnije će mi reći istinu o svom stradanju

Kasnije će mi uz vino reći šta ga je ubilo, ali ne sada

Sada ćemo odgledati film i on će na sjedištu kina pronaći

crveni šal od svile

koji će vratiti njegovoj vlasnici

Ona je srećno zaljubljena i misli da je ptica dobar čovjek

To joj piše u očima

A u srcu je vječna tuga

 

 
linija desno.png

VIJESTI IZ KULTURE:

Crna Dama u Parku pjesnika 17 jul 2017, 18.00
Crna Dama u Parku pjesnika
Bjelopoljski rok bend “Crna dama”, nakon više od dvadeset godina pauze, vratio se na muzičku scenu pjesmom „Sa sobom vodi me“ i koncertom u Parku pjesnika u okviru 11. Whitefield jazz festivala označio novi
Predstava “O ćutanju i drugim imitacijama sreće” najbolja na 47. FDA
Predstava “O ćutanju i drugim imitacijama sreće”, po tekstu Bojane Šolaje, u režiji Anđele Novaković i Miroslava Minića, proglašena je za najbolju na 47. Festivalu dramskih amatera Crne Gore, završenom večeras u
Prve priče 16 jun 2017, 21.19
Prve priče
Promocija Zbornika narativnih eksperimaenta učenika Srednje stručne škole – Bijelo Polje, pod nazivom „Prve priče“ biće promovisan 20. maja u 20 sati u Kući Rista Ratkovića. Ova publikacija izašla je u izdanju
Regionalna konferencija o pjesničkim manifestacijama
Regionalna konferencija o pjesničkim manifestacijama iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije biće održana u subotu u 11 sati u Kući Rista Ratkovića. O Smederevskoj pjesničkoj jeseni (Srbija) govoriće
Stihom govorim, u KIC-u Budo Tomović
Knjiga “Stihom govorim 5+” međunarodnog udruženje književnika i slikara Stihom govorim iz Bijelog Polja biće promovisana 19.juna u KIC-u “Budo Tomović” u Podgorici, sala DODEST, sa početkom od 19 časova. -

KNJIŽEVNOST:

Elvedin Nezirović, ČETVRTO SRCE BAJRAMA HODŽIĆA
Rođen 1976. godine. Diplomirao na Pedagoškoj akademiji, odsjek za Bosanski jezik i književnost na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru, kao i na Fakultetu humanističkih nauka, odsjek za Engleski jezik i
Dragan Drobnjak, DNO 20 maj 2017, 23.04
Dragan Drobnjak, DNO
Završio studije književnosti. Do sada objavio roman “Ovo, ono i božuri”. Živi u Pavinom Polju kod Bijelog Polja.   DNO Usta su mi bila suva. Nejasne slike su mi se motale po glavi. Uporno sam se trudio da
Opširnije 1160 Hits
Adnan Repeša, KRUG 20 maj 2017, 22.34
Adnan Repeša, KRUG
Rođen je 1978. godine u Mostaru. Priče objavljuje u časopisima širom ex-ju prostora. Do sada objavio zbirke priča „S obje strane srca“ i „Kratke priče za dugo umiranje“. Živi u Blagaju blizu Mostara.
Opširnije 1034 Hits
DINA MURIĆ, BALKANSKI EVNUH 13 maj 2017, 17.48
DINA MURIĆ, BALKANSKI EVNUH
Rođena je 1982. godine u Rožajama, pjesnikinja, esejistkinja i filmska scenaristkinja. Autorka je zbirki poezije „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne
Opširnije 1483 Hits
Aleksandra Vučetić Perović, ISPOVIJEST JEDNE POLUDJELE ŽENE
Završila je Filozofski fakultet u Nikšiću, Odsjek za srpski jezik i južnoslovenske književnosti. Portparol je u Pošti Crne Gore   Ispovijest jedne poludjele žene   Bila je zima… Da,
Opširnije 2194 Hits
linija desno.png