Adnan Repeša, KRUG

Rođen je 1978. godine u Mostaru. Priče objavljuje u časopisima širom ex-ju prostora. Do sada objavio zbirke priča „S obje strane srca“ i „Kratke priče za dugo umiranje“. Živi u Blagaju blizu Mostara.

1.

Alija P. očev je daidža, ali to ne znači da ga i ja držim za svojtu. To je čovjek sitne građe i uredno potkresanih brkova. Sav je usukan i uvučen u sebe. Iz ćelave glave koju poklapa francuska kapa, prodorno gledaju dva zelena oka. Kad se zakune babinim rahmetom, on tada najviše laže. To znaju i ostali ali iz nekog razloga ignorišu činjenice. Svoj radni vijek proveo je u Zadruzi. Tamo je obavljao najteže fizičke poslove. Nakon radnog dana on sjedi u čaršiji, uvijek u društvu ljudi koji na njegove životne prilike gledaju sažaljivo. Tu potrebu da ga neko žali zadržao je sve do danas. Stoga u ovom trenutku sjedim na kauču i na činjenicu da mu je proradio čir gledam sažaljivo. On to prepoznaje pa se prenemaže više nego što je potrebno. A onda mi iznebuha u ruku tutne šrafciger kako bih zavrnuo onu utičnicu što strši iz zida. Nakon uredno obavljenog posla sjednem na kauč, a otac, u kući punoj ukućana, kaže: „Ovo ti je prvi put u životu da si neki poso obavio kako treba.“

Svi me pogleduju sažaljivo, samo se Alija okrene prema ocu i kaže: „Lažeš. Lažeš, babinog mi rahmeta.“

Osjećam da bih morao na drugi način rasporediti  svoje slobodno vrijeme. Posljednjih dana grize me savjest što više vremena ne provodim s djecom. Ljeto je i ja često izbivam iz kuće. Pred ponoć, trešten, spuštam ruku na šteku. Vrata mi otvara S: „Čekali su te. Sad su zaspali.“

2.

Odaja

Kad se rasanim trčim neninoj kući. To nije daleko, šmugnem kroz dva sokaka i već za sobom pritvaram avlijska vrata. Volim je posjećivati ranim jutrom. Tad je obično sama. Svi koji se bude u toj pločari već su odjezdili, svako svojim putem, djed je u čaršiji, za ostale ne marim. Namirujemo hajvan i cjepkamo suharke za potpalu. Potom mi ona namiri zavežljaj, to je hrana koju nosim teti Džemili. Džemila je sestra moje nene, ali svi je zovu Gara. Ona živi u malenom sobičku u kući Alije P. Taj sobičak zovemo odaja.

Gara se nije udavala i radi kao čistačica u lokalnoj školi. Svima kaže ono što misli da treba reći, pa tako i meni jutros kroz plavičaste bokore dima odbrusi: „Snuždio si se ko mehkokitić.“

Kasnije pitam nenu da mi objasni taj pojam, a ona: „Gluho i daleko bilo, đuturum, noge nad jamu a još priča gluposti.“

Onda čekamo da porumeni hljeb a moja nena zatečena pitanjem desetogodišnjeg dječaka: zašto su njegovi roditelji odeslili iz kuće, prvo prikreše Laru, prelomi prstima kocku šećera, onda skoči da okrene hljeb u pekari, a potom, snevoljena, prstima pogužva dimije i kaže: „Zato što ti je ćaća šutio, a mater ti nije znala.“

Komšije

S efendijom se fino gledamo. Nekad dođe da posjedi. On govori tiho i sabrano, samo pokatkad se vajka na hercegovačke žege. Kod njih, u Kaknju, kaže, nema ovakvih vrućina. U njegovom prisustvu moj otac obuzdava karakter pa ne ponižava majku. Klima glavom i govori: „Jes, vala, komšija, tako je.“

Sve to

Peti je dan kako vješto prikrivam svoje želučane tegobe. Ne znam čime sam iritirao sve to, ali svaki, pa i najmanji unos hrane u organizam, izaziva bol. Zazirem od posjeta ljekaru. Radije šetam. Začudo, to mi pomaže.

Jutros sam, šetajući, nabasao na Zulfikara. U tom susretu ne bi bilo ničega čudnog da mi on nije prišao go. Golcijat. Sad gledamo dvojicu zaštitara kako s prijetećim izrazom na licu, haljinama koje su svukli s njega, vitlaju prema nama. Pitam ga: „Plašiš li se?“

„ Ne“, kaže. „Sutra ću se plašiti.“  Onda iz moje ruke prima novčanicu i odlazi, nasmijan.

Zulfikar je heroinski ovisnik. Poklone svojoj krvi kupuje tako što prethodno krade. Nekoć smo živjeli u istom mjestu, ali ga već podugo ne viđam po tamošnjim ulicama. Jednom me Z. u hladnu zimsku noć, presreo na ulici: „Bi li mi pomogao pomaknuti kredenac?“ Pristao sam.

Kad smo zakoračili u kuću, tamo nije bilo ničega. Tek četiri memljiva zida iz kojih bije studen. Z. iz džepa izvlači pribor. Tu je kašika, šprica, kesica limuntosa i upaljač. Posljednji je izvukao komadić papira, oprezno ga razvio da se smeđi prah, o, Bože, ne raspe po podu.

„A, kredenac?“

„Koji kredenac“, kaže, sad već potpuno fokusiran da otopinu iz kašike sakupi u špricu. Od mene traži samo da ga prigrabim za ruku, da stiskam sve dok se ne ukaže vena.

Zebnja. Osmijeh u začeću. Sve je u redu.

Kad smo izašli na ulicu, već je krenulo sipiti. Zulfikar mi u ruke tiska kišobran. „Znaš, ovo je prvi put da uzimam heroin. A ti požuri s tim kišobranom, jači vjetar će ga polomiti“.

I sada, dok u ovo prohladno jutro koračam prema kući, pitam se jesam li doprinio ovome u što se rasuo današnji Z.

U kuću sam ušao izliječen, ali čim otpočinem, bol se polako vraća. Odlučio sam posjetiti ljekara. S: „Plašiš li se?“

„Ne“, kažem, „sutra ću se plašiti.“

Krug rađanja

Nena je mršava starica ispijenog lica. Za svog života pet puta je na svijet donosila djecu. Najstariji, Omer, umro je s nepune dvije. O njegovoj smrti rijetko se govorilo; baš kao da je sramota mrijeti. Eno mu mezara tamo, niz sokak. Kad sunce za ljetnih vrućina sprži i posljednju vlat haremske trave, mezar mu se vidi s avlijskih vrata. Ostali, njih četvero, imalo je sreću pa poživjelo. Među njima i moj otac. U hronici porodičnih događaja, njegovo rođenje zabilježeno je pod nekim datumom u avgustu. Godina je 1952. Iste godine svijet je napuštao Knut Hamsun. Godinu očevog rođenja, dakle, pamtim po godini nečije smrti.

Prije oca, nena je iznijela još dvije kćeri. S rođenjem četvrtog, muškog  djeteta, zatvorio se krug rađanja unutar porodice. Od svih rođenih poznajem samo oca, premda često dvojim i oko toga. Njegove sestre i brata poznajem površno iako se stalno motaju unutar nenine kuće. Ti ljudi meni ne znače ništa, oni su jalovi i ništavni. Spletkare uokolo s osmijehom na licu, oni imaju sve a sve im nedostaje, kako bi rekao Nedžad Ibrišimović. Očev brat je mlakonja. Ističe se osobinama koje su po prirodi stvari nemrijete ženama. Nikad se nismo podnosili. Očev brat i ja.

Zukfikar

Ponovo Zulfikar. Kad smo se posljednji put sreli ja nisam imao djecu, a sada u naručju grlim trogodišnju kćer. On iz džepa izvlači svežanj novčanica, jednu, s likom Nikole Šopa, pruža mojoj kćeri i kaže: „Uzmi, neka ti otac kupi lutku.“

Sljedeće jutro on me presreće u gradu, sav je smušen i rasijan: „Imaš li sitnine, umirem od gladi.“

Okus soli

Neko je u Beogradu odlučio skupiti moje priče rasute po tamošnjim časopisima i objaviti ih kao knjigu. Trebao bih osjećati ponos, ali moje prirodno stanje je nelagoda.

S.M. urednik knjige, javlja mi da je promocija koncem februara. Pri odlasku, opraštam se sa ukućanima. Otac šuti. Smrknut. Sljedeća dva beogradska dana pitam se: čemu to?

Promocija je bila dobro posjećena a i ja sam se osjećao prirodno. V. Pavković lijepo je govorio o mojim pričama. Ljudi, njih nekolicina, prilazili su s molbom da im potpišem knjigu.

Jutro pred povratak, obilazim knjižare. Hoću da kupim  tri istovjetna primjerka knjige Filipa Davida.  Jednu ću sačuvati za sebe, a preostale dvije poklon su za Nezirovića i Kaplana. Po dolasku kući, ozaren, pozdravljam ukućane.

Otac, šuti, jednako smrknut.

Sad stojim ispred ogledala i čovjeka s druge strane pitam: gdje sam to ja?

U kući sećanja i zaborava.

„Repeša, samo prokleto očajan čovek i usamljenik može pisati ovo na čemu ti trenutačno radiš. Dopada mi se, ali iskreno, ne bih ti se menjao za kožu. Ne odustaj, nego guraj do kraja, Repeša“

Sad dvojim oko toga da li ovu opasku uzeti kao kompliment ili je odbaciti kao uvredu.

Okrenuti se i gurati dalje. Samo to.

3.

Vejsil

Zulfikar je Vejsilov sin, a Vejsil, eh Vejsil, nekoć je bio najbolji očev drugar. Jedan dio života proveo je u Njemačkoj a onda ga navadilo da se vrati. Sa sobom doveo ženu, lijepu, lijepu. Nije joj uspjelo ukrotiti  nemiran Vejsilov duh pa nemoćno gledala kako se oko njega množe nevolje. Jedne godine skršio je dvanaest automobila. Kad bi ga slomljenog, izvodila iz bolnice, svaki mu put poklanjala privjesak na kojem se ljeska ključ od novog auta. A onda ga, u osami, preklinjala da se vrate nazad i započnu iznova. Na kraju digla ruke i otputovala sama. Nikad se nije vratila a Vejsil doveo ženu i s njom dobio sina. Sa sinovim rođenjem on se opija više nego što dozvoljava roditeljski obzir. Jednom, možda čak i dva puta, vidio sam ih pijane. Vejsila i svoga oca. Do kasno u noć oni su šenlučili u našoj kući dvoreni majčinim strahom i njenom drhtavom rukom. Po jutru, kad sam se rasanio, jučer kupljena sofa sva u fiskijama. Na stolu leži veliki kuhinjski nož. Odnesem sam ga u ladicu. Ovdje se noćas nešto događalo.

Zenka

Ovo gdje ja sada sjedim sa šrafcigerom u ruci, to nije kuća Alije P. To je Zenkino vlasništvo, ona je treća, najstarija Alijina sestra. Rano, s dvadaeset četiti, ostala je udovica. Detalji nepoznati. Mogla se ona udati i kasnije, bilo je ponuda, o njenoj ljepoti pričalo se po sijelima, ali je Zenka, s gnušanjem, svaku odbila. Jednom ju je presreo nekakav nabusit domaćin, ispriječio se na putu, a ona mu opalila šamar i još ga pljunula. Okrenula se onome što je iza tog braka ostalo i u to dijete gledala kao što ozebao gleda u sunce. Selim. Tako se zvao Zenkin sin. Po udaji, ona prekida svaki odnos s porodicom. Ne znam kako im je to uspijevalo, ovo je mala varoš, morali su se katkad sresti. Bilo bi lijepo opisati ko je od koga prilikom tih susreta, izmicao pogled. Malo se sjećam te žene. U godinama odakle seže moje pamćenje ona je već bila tronuta, poluslijepa starica. Mogla je još uhvatiti Selimovu sjenu kad zguli rezu s vrata, pa i to joj je bilo dovoljno da se s obje ruke prihvati za ono malo života što je u njoj preostalo. U mladosti bila je prijeka i osorna. Ili je to samo maska kojom se gradi poštena udovica. To ne znam. U zaravni ponad varoši, Meminovac se zvala ta njiva, sadila je duhan i brala smokve, izvlačila odande teške sepete, zgurena i u ritama, odlučna u namjeri da jedincu pruži sve potrebno za dostojan život. Jednom, možda i dva puta, vidio sam je kako s metlom u ruci stoji nasred avlije. Ničega od dostojanstvenog starenja u njenoj prilici nije bilo. Osluhnula je kad sam onuda prošao, možda sam čak i šutnuo kamičak na putu, pa je rekla: „Ko ide. Jesi li ti, Selime?“

Nisam joj ponudio odgovor, nego sam produžio korak, okrenuo glavu na drugu stranu i pohitao niz put. Danas žalim zbog toga. Inače, ja se ne kajem ni zbog čega što sam u životu učinio, ali se kajem zbog onoga što nisam pokušao popraviti. A ta starica, ta njena siromašna prilika, posve odsutna na sredini avlije, i danas atakuje na moju savjest.

Mjesto za vratima

Nedjeljom, ispred akšama, otac dolazi po mene. Tad sjedne na stolicu pored vrata. Fildžan podrhtava na njegovom koljenu, a nena kaže: „Što sjediš za vratima kad ima mjesta na kauču?“

„U ovoj kući moje mjesto vazda je bilo za vratima.“

 

Potom šutnja. Dugačka.

 
linija desno.png

VIJESTI IZ KULTURE:

Crna Dama u Parku pjesnika 17 jul 2017, 18.00
Crna Dama u Parku pjesnika
Bjelopoljski rok bend “Crna dama”, nakon više od dvadeset godina pauze, vratio se na muzičku scenu pjesmom „Sa sobom vodi me“ i koncertom u Parku pjesnika u okviru 11. Whitefield jazz festivala označio novi
Predstava “O ćutanju i drugim imitacijama sreće” najbolja na 47. FDA
Predstava “O ćutanju i drugim imitacijama sreće”, po tekstu Bojane Šolaje, u režiji Anđele Novaković i Miroslava Minića, proglašena je za najbolju na 47. Festivalu dramskih amatera Crne Gore, završenom večeras u
Prve priče 16 jun 2017, 21.19
Prve priče
Promocija Zbornika narativnih eksperimaenta učenika Srednje stručne škole – Bijelo Polje, pod nazivom „Prve priče“ biće promovisan 20. maja u 20 sati u Kući Rista Ratkovića. Ova publikacija izašla je u izdanju
Regionalna konferencija o pjesničkim manifestacijama
Regionalna konferencija o pjesničkim manifestacijama iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije biće održana u subotu u 11 sati u Kući Rista Ratkovića. O Smederevskoj pjesničkoj jeseni (Srbija) govoriće
Stihom govorim, u KIC-u Budo Tomović
Knjiga “Stihom govorim 5+” međunarodnog udruženje književnika i slikara Stihom govorim iz Bijelog Polja biće promovisana 19.juna u KIC-u “Budo Tomović” u Podgorici, sala DODEST, sa početkom od 19 časova. -

KNJIŽEVNOST:

Elvedin Nezirović, ČETVRTO SRCE BAJRAMA HODŽIĆA
Rođen 1976. godine. Diplomirao na Pedagoškoj akademiji, odsjek za Bosanski jezik i književnost na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru, kao i na Fakultetu humanističkih nauka, odsjek za Engleski jezik i
Dragan Drobnjak, DNO 20 maj 2017, 23.04
Dragan Drobnjak, DNO
Završio studije književnosti. Do sada objavio roman “Ovo, ono i božuri”. Živi u Pavinom Polju kod Bijelog Polja.   DNO Usta su mi bila suva. Nejasne slike su mi se motale po glavi. Uporno sam se trudio da
Opširnije 1160 Hits
Adnan Repeša, KRUG 20 maj 2017, 22.34
Adnan Repeša, KRUG
Rođen je 1978. godine u Mostaru. Priče objavljuje u časopisima širom ex-ju prostora. Do sada objavio zbirke priča „S obje strane srca“ i „Kratke priče za dugo umiranje“. Živi u Blagaju blizu Mostara.
Opširnije 1035 Hits
DINA MURIĆ, BALKANSKI EVNUH 13 maj 2017, 17.48
DINA MURIĆ, BALKANSKI EVNUH
Rođena je 1982. godine u Rožajama, pjesnikinja, esejistkinja i filmska scenaristkinja. Autorka je zbirki poezije „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne
Opširnije 1483 Hits
Aleksandra Vučetić Perović, ISPOVIJEST JEDNE POLUDJELE ŽENE
Završila je Filozofski fakultet u Nikšiću, Odsjek za srpski jezik i južnoslovenske književnosti. Portparol je u Pošti Crne Gore   Ispovijest jedne poludjele žene   Bila je zima… Da,
Opširnije 2194 Hits
linija desno.png