Rođen 1976. godine. Diplomirao na Pedagoškoj akademiji, odsjek za Bosanski jezik i književnost na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru, kao i na Fakultetu humanističkih nauka, odsjek za Engleski jezik i književnost, također na Univerzitetu “Džemal Bijedić”. Živi i radi u Mostaru.
Objavio je knjige “Bezdan”, poezija, 2002; “Zvijer iz hotelske sobe”, poezija, 2009; “Toliko o tome”, priče, 2013. i “Boja zemlje”, roman, 2016.
MINIMALIZAM
Prema navigacijskom proračunu Turkish Airlainesa
Istanbul od Stockholma dijeli skoro dvije hiljade kilometara.
Ni u jednoj od osam zemalja koje nadlijećemo
Nikada nisam bio, izuzev, nedavno, u Slovačkoj.
Zbog mogućnosti da tek jednu tačku na karti –
Preko koje avion na kompjuterskom ekranu iscrtava
Svoju putanju – poistovjetim sa živim sjećanjem,
Evropu, skupljenu u pogled s jedanaest hiljada metara,
Mogu da doživim samo kao stoput odgledanu reprizu
Trenutka u kojem Izet Hajrović šutira prema golu Jána Muche.
DOMOVINA
Gledano odavde, sa sjevera kontinenta,
Zemlju iz koje dolazim moguće je
Doživjeti jedino kao zbir svih mjesta
Na kojima nikada nisam bio.
I tako lahko je povjerovati u obmanu
Da je ono što smatraš domovinom
Samo geografski prostor
U kojem se smjenjuju godišnja doba.
RAVNODUŠNOST
Rat je u mene usadio osjećanje ravnodušnosti
Prema svemu onom čemu se normalan svijet iščuđava.
Ovdje, na Gamla Stanu, među besprijekorno
Povučenim arhitektonskim linijama, ta
Ravnodušnost postoji kao svijest o ruševinama.
I zaista, ne mogu se oprijeti davno stečenoj navici da
U svakoj formi vidim sliku njenog uništenja.
Neodvojivom mi se, tako, od doživljaja arhitekture prikazuje
Misao o njenom uništenju, koja, zapravo, hoće reći kako
Svakoj rušiteljskoj namjeri na putu stoji samo
Naivno uvjerenje arhitekte da je onoga trenutka
Kada dobije formu, njegova ideja konačna.
DIJETE
U svemu što ovdje postoji, već danima
Osluškujem muklo njihanje daljine.
Uzalud tražim: ničega nema što bi dušu
Povezalo s prostorom kojeg tijelo nastanjuje.
Ovako, dakle, izgleda svijet lišen moga sjećanja.
I pored svega što mi nudi ova sasvim vedra akustika
Ulice, čujem tek: u meni cvili izgubljeno dijete.
PJESNIK
U vozu za Malmö,
Razmišljam o tome kako bih,
U nekom budućem sjećanju, ovu, vrlo lahko,
Mogao zamijeniti s bilo kojom drugom slikom putovanja
Da nije žene preko puta, čije lice je preplavljeno
Neugodnim saznanjem da čovjek na sjedištu do njenog –
Tamne puti i duge, raskuštrane brade – čita Kur'an.
U njenoj gesti ima neke melodramatike s kojom se,
Pretpostavljam, ljudi ovdje lako identificiraju,
Ali je, u osnovi, ona samo posljedica nedostatka one vrste
Prosvjećenosti na kojoj je zasnovana svaka ideja o Bogu.
Drugim riječima, Arap s Knjigom u ruci
Jedna je od najoblikovanijih mitoloških slika savremenog
Zapada, koji u njemu vidi isključivo terorističku prijetnju
Iako je on, prije svega,
Pjesnik.
LIČINA
U nekoj kafani, u Malmöu,
Slušam kako mi Refik Ličina
Sa zanosom priča o skandinavskim
Pjesnicima koje prevodi.
Poslije, kada u vozu za Stockholm
Budem čitao Antologiju švedske poezije –
Koju će mi na rastanku pokloniti –
Naići ću na ove stihove Edit Södergran:
„Miruj, o moje dijete, nema ničeg
i sve je kao što vidiš: šuma, dim i bjekstvo tračnica.
Negdje duboko u zemlji dalekoj
postoji vedrije nebo i zid s ružama
i jedna palma i blaži vjetar –
i to je sve.“
I cijelo vrijeme mislit ću o tome kako
Savršeno tačno opisuju Refikovu samoću
U ovom jeziku hladnih vokala,
Gdje vjetrom uznemireno lišće slavenskih riječi,
Zašušti, tek povremeno, u prevodu
Poezije.
RUKE
U krajiškom klubu, u Malmöu,
Dvije oronule ženske ruke
Poslužuju mi kafu
S rahat-lokumom i kockom šećera:
Sve je ovdje samo
Način da se u kutku tuđine
Oživi osjećanje doma.
Ali, ja gledam te ruke:
Više od bilo čega drugog, one su dokaz
Da zemlja iz koje dolazim zaista postoji.
PILAT
Stojim na doku.
Ispred mene je more, iza – protestantska crkva, sagrađena u XIII vijeku. To znači, da gledano s pučine, Stockholm njeguje perspektivu Boga kao vlastite metafore: u ovisnosti od toga da li se kopnu približava ili od njega udaljava, u oku švedskog moreplovca crkveni je toranj prvi i posljednji doživljaj doma.
Tako, dakle, ovdje počinju i završavaju sva pomorska putovanja: trenutkom u kojem ljudski pogled biva svjedokom jedne povijesti, nad kojom, poput lepeta ptičijih krila, što se, evo, raspinju nad olovnom pučinom, odjekuje Pilatova dilema: „Šta je istina?!“
OČARANOST
Svoju očaranost ovim malim gradovima
Na jugu Švedske mogu jedino da objasnim
Potrebom da se svijetu odredi savršena
Mjera u odnosu na ljudsko postojanje.
Ali, ima tu još nešto:
Ono osjećanje zamora istim prostorom,
Kojeg postaneš svjestan
Tek u dodiru s nečim novim.
Otud pomisao da bih ovdje mogao živjeti
Poput šofera što upravo dostavlja pivo
Gostionicama u starom dijelu Ystada,
U čijim kretnjama jasno prepoznajem uvjerenje
Da je istovaranje i utovaranje buradi
Jedini način da se saosjeća
S tragedijom svijeta.
KUDUZ
U Skåneu, ispod Aleovog kamenja, nalazi se
Riblji restoran u kojem radi kasirka
S crnim kovrčama i debelim talogom šminke na licu –
Njen pogled, vjetar je što se valja sivim Baltikom.
Zatičem sebe kako iščekujem trenutak
Kada će iz tašne izvaditi Milde Sorte i pripaliti
Cigaretu, s vještinom koja će u kadar
Unijeti dašak topline.
UTJEHA KAFE
O svojoj bojazni da će oboljeti od raka
Priča mi, za kafom, Camilla,
Profesorica religije iz Uppsale,
Inače, ateistkinja.
S vremena na vrijeme, bacim pogled na
Plastičnu kašičicu u njenoj ruci:
Izobličena do neprepoznatljivosti,
Ona je pokušaj da se
Strahu od smrti da sasvim
Konkretan materijalni oblik.
I tako, još dugo nakon što ga
Nepomireni sa slikom vlastite starosti
Camillini prsti odbace na rub stola,
Posmatram taj izvitopereni predmet:
Od onog što je bilo obični kafanski
Rekvizit, ostala je samo
Trajna pretpostavka Boga.
CHE GUEVARA
J. je aktivist SDS-a, koji je u projekt Globalne škole ušao da prikupi materijal za svoj magistarski rad. U dvorištu hotela Långholmen jutros smo vodili razgovor u potpunosti uslovljen političkim temama, iako je svaka primisao politike iz njega bila pažljivo odstranjena. Pričali smo, dakle, kao da zemlja iz koje dolazimo postoji na način lišen njenog političkog sadržaja.
Kako mi je oduvijek bilo mučno razgovarati sa stalnom sviješću o onome što ne smije biti rečeno, bio sam prinuđen da razgovor, iznenada, prekinem. Sada ga gledam kroz prozor hotelske sobe, kako razgovara s M., profesoricom istorije iz Örebra, i u toj slici prepoznajem nešto neobično: on nosi majicu s likom Che Guevare.
PANORAMA
Stojeći na brežuljku
Odakle se pruža otvoren pogled na Göteborg,
Na pamet mi pada jedna kratka proza iz Sarajevo Bluesa
U kojoj Semezdin Mehmedinović piše o tome kako
S vrha ulice Abdulaha Kaukčije izgleda Sarajevo.
Nema ničeg posebnog u tome – samo potreba da se
Prostor, oku nepoznat, premreži osjećanjem vlastite kulture
Ne bi li se lakše podnijela odvojenost od kuće.
Nisam nikada posmatrao Sarajevo s pomenutog mjesta,
Ali mi se čini da bih upravo sada –
Gledajući, dakle, Göteborg u jutarnjoj izmaglici –
Mogao prstom da pokažem mjesto
Na kojem se nalazi minaret Begove džamije.
BOJA
Razgledajući enterijer göteborške opere,
Nalazim da u boji ovih zidova ima nečeg
Duboko uznemirujućeg, što mi
Intenzivno priziva jedno ratno sjećanje:
U rovu,
Negdje na obroncima Treskavice,
Ugledao sam tragove osušene krvi
Na raspilanom trupcu.
UMJESTO STRAHA OD LETENJA
U avionu, pred polazak kući.
Lijepa mlada žena se propinje na prste, podiže svoju krznenu torbu i uporno je pokušava ugurati u pretrpani pretinac iznad sjedišta. Dok tako stoji, rubovi njene ljetne haljine povučeni su visoko iznad koljena. Sa zanimanjem, kakvo i priliči muškarcu koji već danima nije omirisao žensko tijelo, gledam njena gola, napregnuta stegna. Prizor netaknute ljepote, kojeg kvari djevojčina potreba da se svakim svojim pokretom obraća muškarcima oko sebe i to tako da je u toj komunikacijskoj igri stalno prisutna patetična invokacija seksa.
Kasnije smo se upoznali. Zaboravio sam njeno ime.