U izdanju Javne ustanove Ratkovićeve večeri poezije, u ediciji “Književne paralele”, uskoro će iz štampe izaći knjiga pjesama “Dolores” Enese Mahmić, koja je prošle godine dobila prvu nagradu Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27 godina.
Enesa Mahmić (1989), dobitnica je više regionalnih nagrada: „Aladin Lukač 2016“, „Risto Ratković 2016“, druga nagrada „Festivala poezije mladih Vrbas 2015“ , nagrada edicije „Prvenac SKC Kragujevac 2015“, te zlatna plaketa „Sosed tvojega brega 2016“. Poezija joj je prevođena na slovenački, talijanski i španski. Učestvovala je na književnim i umjetničkim festivalima: WR&G- politika, identiteti, drama (Malta 2013), BeFem-feministička poezija (Srbija 2013), We all made story- kreativno pisanje i retoričke vještine (Latvija 2014), More na dlanu (Hrvatska 2014), Šumski pjesnici (Hrvatska 2015), Širi poezijo, ne strahu, Mlade rime, Oživela ulica, Poletje u Ankaranu (Slovenija 2016) .
Objavila je : Faustova kći (2015) Mape Alme Karlin (2016), Na mjestu koje izaziva uzdah (2016)
DOLORES
Da bi se nastavilo dalje
Trebalo je zaboraviti
Porušene gradove.
Vrijeme je jabuka ostavljena za teške riječi.
POSLJEDNJI IRIZINA
Ja sam posljedni potomak plemena Irizina
Zagledan u beskrajne stepe
Sjećam se
Bili smo nas dva prijatelja i jedan bezimeni mag
Lovili smo dolinama noću
Prije nego su moj narod zatvorili u krletku
Tuge su urezale brazde ispod očiju
I dani su postali male mrlje samoće
Ostalo mi je ovo tijelo i izrezbarena figura
U koju duvam ponekad
Kao da ću udahnuti život
Slabo se sjećam Sebe
Nekad sam se ogledao u rijeci
I pisao dnevnik na kori drveta
Prva stranica ima pečat straha
Ona se zaobilazi
Druga pripada mudrosti
Ponavlja se dugo
Treća je ljubav
Ona se nasluti
Četvrta je prah
Izbjegavamo da joj izgovorimo ime
Sad vodim monologe sa smrću
O kratkim vizijama ovih kostiju
Druga obala je
Blizu.
TIHI DON
Grigorije
Život je ovdje težak
Ratovi, duge zime i rijetka kaša
Čovjek nema čemu da se raduje
Gledam prostranu stepu
Pralje peru rublje na rijeci
Kosci otkivaju kose
I niko se ne usuđuje izgovoriti riječ Ljubav
Ponekad u vrele dane kad nadolazi kiša
Zagrizem dlan
I pustim da mi oluja prekrije kožu kapima
To je strast za kojom žudim
Buice što se slivaju niz pustu stepu
Tvoj zagrljaj čini me živom
Hoću da se naljubim
Za cijeli svoj život
Poslije me možete ubiti.
PORTOROŽ
Onih dana
Kad si s bocom vina
Dolazila do moje studentske sobe
Znala si od decembra da napraviš proljeće
Naše su ruke bile jedno
Povezane bez mogućeg razdvajanja
Dok sam te ljubio
Osjetio sam miris mora
Miris napuštenog žala s blagom što ga ostavlja oseka:
Školjke i morske zvijezde.....
Dobrovoljno sljepilo
Gubitak poznatog mjesta
Adam bez oca, Mojsije bez zakona
***
Vrijeme se razmotava u šavove
Strast je kao krvavi cvijet
Što niče iz tijela
Njime se hrani i buja i guši
A potom
Praznina nas proždire
Žudnje su nestale u osekama koje te više ne prizivaju
Samo još ponekad melodija fada
Dovede te u misli.
MOLITVA
U Siriji opet desetine mrtvih
Krv ubijenog djeteta sliva se na grudi majke
Humanost!
Jednakost!
Pravda!
Odjekuju riječi velike i isprazne
Poput izgubljenih horizonata
Sinoć su palili svijeće na trgovima Europe
Kad predaju odgovornost bogovima
Osjećaju se boljim ljudima
Bježim
Od kolektivnog ludila
Tvoja ruka na mom vratu
Zgražava obamrle prolaznike
Tvoji vlažni poljupci
Pale suhonjavu bibliotekarku
Što nas slijedi iza polica knjiga
Kad me prisloniš na zid Pretorske palate
Pogledam u nebo
I kažem:
„Bože, svako zaslužije da bude ovako sretan.“
BLATUŠA
Žvjeli smo pored pruge
Na kojoj su ležali teretni vagoni
Iz prošlog stoljeća
Ostavljeni da skupljaju hrđu.
Kućerci, skladišta, skretnice...
Svaki dan ista otupjela kretanja.
Posmatrali smo nebo i njegove hirove
Oblake što plove preko mjeseca
Malene zvijezde
I oluje što se obrušavaju s visine
Biće bolje, biće bolje.
Bogovi slušaju samo one koji se pokoravaju
Biće nešto.
U zaboravljenoj zemlji nada je kruh bijednih.
Isprepeletih tijela pušili smo cigarete
Gledajući kako dim lebdi po sobi.
U svemu tome bilo je
Neke lijepe nepostojanosti.
Svijet se sastoji od krhotina.
U istu rijeku ne može se dva puta zagaziti.
KAVEZI ZA LJUDE
U starim industrijskim gradovima
Jednosobni stanovi liče na kaveze:
Nagomilani predmeti
I mali prozori
Kroz koje možeš zvrljati samo u nebesa
Ili opsovati komšijinom djetetu mater
Što se smije glasno
U vremenu u kome nema razloga za smijeh.
U starim industrijskim gradovima
Zadovoljna su samo lica na plakatima
Što vise sa oronulih fasada.
Pohlepno otimaju ono što im ne pripada.
Dok zazivaju bogove
Stavljaju tuđe u svoje džepove.
Ovdje se snovi otapaju poput snijega.
Hromi penzioner na buvljak prodaje
Uramljenu fotografiju diktatora
Što je malim pionirima prodao šarena lizala
Sa okusom svijetle budućnosti.
SUROVA STVARNOST
Moj komšija ničim izazvan
Skočio je s petog sprata
U večernjim satima
Iza sebe ostavio je
netaknutu invalidninu
I papir na kojem je pisalo:
Jebeš državu koja ima tri predsjednika.
Sahranili smo njegove ostatke
Na Šehitlucima
Pored onih koji su
Istinski voljeli Bosnu.
POEZIJA
Je ogoljavanje duše.
Pred vama klečim
Gola.
