Rođena je 1982. godine u Rožajama, pjesnikinja, esejistkinja i filmska scenaristkinja. Autorka je zbirki poezije „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je prvom nagradom „Ratkovićevih večeri poezije“ za pjesnike do 27 godina 2010. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Pored književnosti, bavi se filmom i ekonomijom. Živi i radi u Beču.
OČE
Kažu da poeziju više niko ne piše
Kažu da je bolje biti sami đavo nego pjesnik
Ali, ova pjesma je posvećena tebi i tvojoj neumoljivosti
Tiha, zanemarena pjesma, kao zanemareni čovjek nad ponorom
A ja i dalje pišem stihove...
Kao da to nešto znači sada
nakon crnog oblaka nad dvorištem naše kuće
Nakon večeri u vakumu bez daha i zavejane praznine u njegovom oku
Oče
Sinoć sam čitala o tome kako je Pasolini završio svoj život
na ubogoj plavoj tački
Nakon što je bio pretučen
Kažu preko lobanje mu je prešao točak automobila
u blatu je ostao trag krvničke gume
Ležao je nagog torza na zelenoj travi, ponovo mlad kao jezerski princ
Pomislih, to je dakle ono što nazivaju ljepotom, smrt zbog ljubavi
A znam da nije, ljepota je tamo iza oka, čak i ugašenog
Svi su te večeri znali da je kraj
zvijer se brzim galopom iz planine uputila ka gradu
Jedino on nije znao
Kao što ne zna da sada stojim tu i govorim kako će sve jednoga dana
biti u redu
Da li mi vjeruje?
No ipak da kažem, da preminem sa istinom na usnama
I tako poče ova priča
„Nisam odavno razgovarao sa njim“, reče
„Napisao sam mu pismo, ali ne znam na koju adresu da ga pošaljem
Otac mi je, želim da zna“
„Od kada je prazna masa ničega u Svemiru imala osjećanja?“,
pita gubavac iz ugla
Ne znam zašto, ali pomislih na slike rata
djece koja leže preko tepiha što strče sa kaljavih traktora
i žena sa okrvavljenim rubom haljine
Idite vi i ne brinite, neće nama niko ništa
Muškarce bi samo da popišu
„Nije ovo kraj“ dodade gubavac, a u oku mu bješe praznina
„Nije ti on otac već odavno, strah je tebi otac, zato ti ruka grčevito
steže kamen
koji bi da upotrijebi u samoodbrani ili u napadu“
Oče, zar je to istina?
I polako pade neumoljivi mrak
Pod mjesečinom njegovo lice bješe još strašnije
Da je otac, ne bi nam stavio sjajnu oštricu pod grlo
pri tome sadistički gledajući kako crvena krv kvasi drumove
Da je otac, hvalio bi nas, a ne kaznio kada želimo da znamo više
Da je otac, ne bi nas razdvajao na plemena i nacije, već bi priznao
da jedno smo
Da je otac, volio bi sve podjednako
Da je otac, ne bi prokleo žudnju u ljudskom oku i ljubav
Da je otac ne bi planirao i sproveo žicu
ognjište i dječije kofere koji se nikada neće vratiti vlasnicima
Da je otac, ne bi nas osudio na vječno gubljenje
Da je otac, u mjestu Srebrenica, ljudi bi obilazili muzeje srebr
Da je otace ne bi dozvolio sjećanje u pismima usamljenog dječaka
Koji se pretvarao u bubu i ne bi bilo
“mnogih prilika pri kojima sam, na osnovu vašeg direktno iskazanog mišljenja,
Zaslužio da budem pretučen, ali sam bio pošteđen u zadnjem trenutku
Od strane vaše milosti,
jer sam iz toga samo dobio eliki osjećaj krivice
Iz svakog ugla, ja sam bio kriv, bio sam vam dužan”
OČE!
A Gideon reče, S toga kada Bog dovede Zebu i Zalmunu u moje ruke,
ja ću iscijepati njihovo meso sa divljim trnjem pseće ruže.
I Zemlja je otvorila svoja usta i progutala ih,
i njihove kuće i sve muškarce koji su se pojavili pred Korah
i sve što su posjedovali.
Oni, i sve što im je pripadalo, palo je u razrez a zemlja se nad njima
zatvorila
A na one koji su žalili za njima, Bog je poslao vatru, koja ih je uništila,
svih 250 ljudi.
I tako se desilo, da je Bog ubio sve prvorođene u zemlji
Od prvo-rođenog faraona koji je sjedio na tronu, pa do
prvorođenog zarobljenika,
koji je sjedio i podrumu, i prvorođene stoke. Faraon je nestao u noći, on,
svi njegovi sluge i svi Egipćani; veliki plač se prolomio Egiptom,
jer nije bilo jedne kuće u kojoj neko nije umro.
Ili tri godine gladi ili tri mjeseca uništenja pred tvojim očima,
dok te mač neprijatelja osvaja; ili tri dana mača Božijeg,
čak i kuge u zemlji, dok anđeo Božiji uništava sve obale Izraela.
Svako ko postoji biće probijen mačem.
Njihova djeca će biti isječena na komade pred njihovim očima,
njihove kuće će biti uništene, a njihove žene obeščašćene.
Ubi ih gdje ih pronađeš, nevjera je gora od ubijanja.8
A oni koji odbace vjeru, kazniću ih užasnom agonijom
na ovom svijetu i onom,
niko im neće pomoći.
Mir.
Praznina
Uboga plava praznina na krvavom nebu
Tišina, on sve čuje, reče gubavac
Privukoh se ćeliji i uzeh njegovu ruku u svoju
Na dlanu vidjeh osušenu krv
Poljubih je
U ustima osjetih ukus metalne krvi
Da je otac...
umoran sam djevojko
ženo sa dugim klavirskim prstima
slaži me, možda je tako lakše
Ovo što jesam, slomljeno i ubogo, on mi je dao, on me je stvorio
bolesnog
I naredio da budem zdrav
Oče, zašto si me prokleo?
Da je otac, ne bi hladna praznina Kosmosa i gubavci u njoj
bila dovoljna
LJUDI SA BALKANA NE SANJAJU
Reče mi prodavac ribe na pijaci u drugom distriktu
ne otvorivši pri tome oči da bi pogledao u moje lice
Ne zanima ga sa kime razgovara
Zapuštena higijena kože i akcenat
kojim nesuptilno uništava ljepotu svake riječi koja sadrži slovo r,
Neka bivša jugoslovenska republika
Znam po smrti koju nosi u očima
neopravdanom ponosu koji dolazi iz želje da sačuva sebe
iako ne zna od čega
Udaljiću se od njega sa sumnjom na licu, neka vidi da ne želim
Sve što mi je rekao zaboraviću
Neću da mu vjerujem
Jer samo u domovini je odbjegli dječak crne kose,
završio sa krvlju na rukama
Prepoznala sam ga u zamagljenom odrazu retrovizora automobila
Kada je napunio dvanaest, otac ga je odveo u klaonicu
Dječak: „Ne želim da gledam ljepljivu krv“
Otac: „Ali moraš znati šta je smrt“
„Čovjek je stvoren da krvlju čuva ono što mu je sveto“
„Šta je tebi sveto?“
Ćutala sam, ali nisam ubila bijelu kravu
Dotakla sam njene krvave vratne žile
Krv ljepljiva, ali tamnije boje nego što sam očekivala
Od tada je ostala na mojim rukama
A ukus gvozđa u ustima!
Njega se nikada nisam uspjela osloboditi
Prodavac ribe je to znao
Taj je vidio velika zla nazad u domovini
Ribe koje je prodavao bile su iz rijeke, a ne iz mora, kako je tvrdio
„Glupak“
pomislih bez namjere da mu obznanim ono što sam uvidjela
Neka umre sa zabludom da ljudi ništa ne kažu jer ne vide
ZOVU ME DJEČAKOM
Ali ja to nisam
Iznad gore, crno je nebo i mati
Nedostaješ mi, ali ne reci nikome
Iako moje tijelo nije dostiglo potpune dimenzije tijela čovjeka
Fali mi dodir i poklič, fali mi sječivo u ruci
Nedostaje mi grudna maljavost i brada
Čovjek sam!
Ispod crnog neba ubogi čovjek i sa ostalima osuđen na svijest
o svom kraju
Nadao sam se nekada, možda i volio
Ali sada sa njima na drinskom mostu, čekam udarac u potiljak glave
A tijelo će plutati u skupini sličnih i nikada niko neće saznati
PRIJESTONICA
Grad prokletih, tako su ga zvali!
Te jeseni, zauvijek će nestati sve, bez posebnog razloga
Kišne ulice, rasijanost ljudi i siromaštvo
Svaki poznati miris, ukus i oblik, sada je stran
I priče su se širile o stradanju
Nekoliko lovaca je po povratku iz planine ispričalo priču
o govorećem jelenu
Kada su ga naciljali u šumarku
neki glas je povikao da ga ostave na miru
jer je i on bio božije stvorenje
a kada su krenuli ka njemu
nasuprot očekivanoj reakciji bježanja
lovci su bili suočeni sa razjarenom životinjom koja je ubilački
trčala ka njima
svjesna da će biti pobijeđena
U momentu kada je pao na zemlju, jelen je odustao od svog tijela
Više mu nije ni bilo bitno šta će uraditi sa njim
Njegove oči ostale su otvorene
„Jednoga dana će doći vrijeme kada mi jeleni nećemo biti lovljeni
a do tada ubijajte, neka vam ruke budu i dalje krvave“
POEZIJA NIJE LJEPOTA, VEĆ ISTINA
Sletjela je na kaldrmu uzane ulice
Žuta ptica!
Smijala se, ali znam taj osmjeh koji dolazi iz mjesta duboke patnje
Ja vidim i znam, slutim zašto
Ali kako njemu reći, kako nijemo reći istinu koja dolazi iz mjesta
meni nepoznatog
Priča mi o svom danu, raširenih krila, uvijek spremna da odleti
Na obali Dunava kupila je mrvice hrane koju su turisti ostavili
u svom nemaru
Pričamo o Arseniju Tarkovskom!
Očeva duša stoji iza sina
A ptica nije imala oca
otišao je zbog svog čemera, a njemu je rekao
„Tako je bolje“.
Kasnije se pojavio u nastojanju da sve popravi, ali kasno je
Iako ni jedan od njih to ne priznaje, a ptica sluti
Vrijeme je tu da ubije ljubav
Sada stoje na slici, zagrljeni stranci sa osmjesima polu-nade na usnama
A ptica ćuti i gleda iza kamere, u zjenicu, u Boga
U malom teatru u prvom distriktu, gledamo film o ljudima
Koji su život posvetili patnji
Svaki mrtav na svoj način
svaki prevazišao sreću i u strahu pobjegao od nadanja
Ja i ptica, tihi
Njegove oči nose sjetu, iako je prikriva osmjesima125
Kasnije će mi reći istinu o svom stradanju
Kasnije će mi uz vino reći šta ga je ubilo, ali ne sada
Sada ćemo odgledati film i on će na sjedištu kina pronaći
crveni šal od svile
koji će vratiti njegovoj vlasnici
Ona je srećno zaljubljena i misli da je ptica dobar čovjek
To joj piše u očima
A u srcu je vječna tuga
