Jedan od najznačajnijih crnogorskih savremenih književnika. Rođen je u Podgorici 1977. Na domaćoj i međunarodnoj književnoj sceni prepoznatljiv je kao jedan od predstavnika tzv. novog talasa savremene crnogorske književnosti, ali i kao "majstor kratke priče", sa izraženim osobenim pripovijedačkim stilom.
Objavio je zbirke kratkih priča "Sve to", "Zimska potraga" i "Puna glava radosti". Autor je romana "Hansenova djeca", koji je 2005. godine dobio prestižnu, regionalnu nagradu "Meša Selimović" i "Masalai", romana, koji je prošle godine štampan u izdanju "Nove knjige". Prošlogodišnji je dobitnik nagrade EU za književnost, koja se dodjeljuje najboljim, odnosno najperspektivnijim mladim piscima Evrope. Njegove knjige prevedene su na brojne svjetske jezike, zastupljene u mnogim antologijama u zemlji i inostranstvu, a neke su i ekranizovane.
ODLOMAK IZ ROMANA "MASALAI"
Tri mjeseca proveo sam u zatvoru zbog nanošenja teških tjelesnih povreda maloljetnom licu. Kazna nije bila duža zahvaljujući vještaku psihijatrijske struke koji je u svom nalazu tvrdio da se moj gest ne smije okarakterisati kao pokušaj ubistva, već prije kao neartikulisana kompulzivna radnja psihički oboljele osobe. A bilo je ovako: stojim i čekam veliki lift ne bih li se uspeo do kafea na drugom spratu tržnog centra u kojem povremeno ispijam kafu. Filtrirani vazduh, slatki mirisi i cvrkut vrabaca koji žive ispod metalnih krovnih greda prelijećući s jednog na drugi televizijski ekran duž velikog hola: to je ambijent koji donekle garantuje anonimnost jer u neonsko grotlo ne zalaze lica poslagana za šankom kafea Berlin. Ta galerija ljudi sastoji se od individua koje bih mogao nazvati poznanicima, prijateljima u nekoliko slučajeva, manje ili više dragim osobama čije nezgrapne rečenice bivaju prigušene muzikom iz metar i po visokih zvučnika. Vrapci u tržnom centru mehaničke su naprave koje aluminijski ambijent konzumerističke oaze treba da približe majkama i djeci. Jer šta je dobro za životinje, dobro je i za ljude. U skrivenim zakucima potkrovlja, među suvim gipsanim zidovima, nalazi se radionica čovjeka koji se stara da te ptice rade upravo ono što se od njih očekuje. Njegovo je ime Ferdinand, Fernando, Siegmund ili u najgorem slučaju Esteban. Čovjek-ptica, strogo čuvana tajna, precizni mehaničar i strpljivi analizator čestih kvarova koji se dešavaju zbog jeftinih materijala kojima je radionica opskrbljivana. To što stojim pred vratima lifta ne bih li se uspeo do espresso kafe, nema nikakvog uticaja na fernandijansko-sigmundovsku realnost, tako da ovog puta sebi neću dozvoliti slast pričanja jedinstvene biografije izmišljenog čovjeka.
Cupkam u mjestu. Široka čelična vrata zatvaraju se negdje u visinama betonskih pročelja. Kutija sporo silazi. Elektronski pisak objavljuje dolazak i vrata se otvaraju, a na sredini velikog lifta stoji petogodišnjak spreman na krik i suze. Zagledao se ravno u moje oči kao da će tu pronaći nuklearnu energiju potrebnu za histerične izlive koji će uslijediti.
Počeo je da urla u trenutku kada sam zakoračio s namjerom da ga izvedem van i utješim. Pretpostavio sam da njegova majka tumara po drugom spratu zaražena iracionalnim strepnjama o nestanku sopstvenog djeteta. Poželio sam da ga zagrlim i sačekam glupavu ženu. No kada sam nježno dohvatio sićušna ramena, kad sam primakao lice crvenim obrazima, ta mala bogato nazubljena čeljust se otvorila i ščepala me za nos. Bio sam iznenađen demonskom snagom ugriza koji je učinio da hrskavica zaškripi, a da iz očiju poteku suze zasoljene oštrim bolom. Sve što se potom dogodilo, zamagljeno je bijesom. Izjave dvojice svjedoka bile su gotovo identične. Stoga i ne sumnjam da sam malog uhvatio za glavu i odbacio desetak metara izvan lifta, u pravcu prodavnice intimnog rublja. Vjerujem da sam oči držao čvrsto zatvorene, pa je to još jedan od razloga zbog kojih moje sjećanje tu nevaljalu epizodu svodi na zvučne impresije. Jer dok sam slušao svjedoke u sudnici, misli su dozvale udarac tijela o besprijekorno ulaštene keramičke pločice tačno u trenutku kada je sa zvučnika postavljenih duž hodnika David Bowie podvriskivao Let's dance. Sve to sam rekao pred sudijom i roditeljima djeteta, a moj je advokat kazao da je tih nekoliko rečenica upropastilo njegov posao te da su one razlog zašto sam umjesto šest mjeseci uslovne kazne dobio dva mjeseca zatvora. Mama je samo tužno vrtjela glavom.
Godine književnih pokušaja uvjerile su me da moj intelektualni mehanizam sadrži nekoliko modela čitalaca-imbecila koji od proze uvijek očekuju krajnosti. Ti, reći ću, ljudi, dotukli su pisca u meni. Jer više niko ne pristaje na uobičajene nesreće koje se žive u sobama nevelikih ali sasvim udobnih stanova poput ovog u kojem boravimo moja majka i ja. Potrebno je gurnuti stvari ka ekstremnim vrijednostima shodno lažnoj logici književnog djela. A kad kažem laž, nije to visokokalorična riječ koja predstavlja gorki opozit istini. Ne. Mislim na besprizorno pretvaranje, ponizno i podlo skrivanje iza blago uljepšanih maski jezičke stvarnosti koja za cilj nema predstavljanje estetske ideje u književnom djelu, već brblja, umnožava i množi najbanalnije tragedije trudeći se da saopšti kako je naš svijet loš. Laž kao stanje svijesti, a ne kratkoročna namjera. Podilaženje pametnima, nerviranje glupih. Književne nagrade i poza zabrinutosti nad haosom svijeta. Stil kao inercija. Zato sam i odlučio da prvo ponudim maglu iz tržnog centra: nagovještaj mračne estetike koja s jedne strane plijeni pripovjedačkom vještinom, a s druge strane zadovoljava čitaoca informacijom dostojnom crnih stubaca u žutoj štampi. Jer čovjek može kvalitetno lagati samo kad govori o sebi. Želim izgrebati sa književnosti tu vječitu deklaraciju istine koja se presijava poput markica na satrulim bananama. Želim biti neko drugi, a ne ovo što sam sad.
