Završila je Filozofski fakultet u Nikšiću, Odsjek za srpski jezik i južnoslovenske književnosti. Portparol je u Pošti Crne Gore
Ispovijest jedne poludjele žene
Bila je zima…
Da, sjećam se dobro
po bolu u obrazima
i po sivoj boji mojega šinjela
na ulici hladnoj kada sam vidjela
nju i njega
Šta sam ono htjela…
Da zima je bila,
ja sam poletjela
ruka mi zatresla
čini mi se lijeva
čini mi se…Da! Da… lijeva
Htjela sam da vidim
Kakva je ta žena
I šta u nje ima…
A kod mene nema
Ovaj…
Žena…
Da! Da, žena
I tu gdje se ulica prekida
i sa drugom ulicom graniči se,
je li?
Oni su zastali
ja se okrenula
I tu…
O čemu sam vam ono govorila?!
O čaju i maci?!
Maca prede, ovako glavu zabaci
A čaj?
Sad pijem čaja strogo
Ranije sam pila kafu i to mnogo…
Šta?Da…
I tu sam ih srela
i sad ruka drhti malo
ova lijeva
Ona se smijala
zubata, od džinovske kocke
zubi su joj veći
A on, on…
Sad ću vam sve reći
On je drhtao i zvao moje ime
a ja sam sagnula glavu
imala sam samo jednu suzu plavu
suzu pravu
Ne znam šta je htio
nekako se smeo
Ja se i ne sjećam,
ali se činilo…
Ili se smijao i on
moja suza i moj šinjel
i ja
Sve mu smiješno bilo
Sad je sivo.
Vidite,
Ja pijem čaj bez cigare
i cigara šteti
i mili kao mrav…
Ne mogu više da se sjetim šta je bilo…
Ali ja nisam luda…
Nisam luda.
Dođi
Dođi i spasi
ovaj svijet što vapi
za životom
moju rosu
moje kapi
iz mora nečujnih
od žalosnih slika
od blijedih junaka i mrtvih pjesnika.
Dođi odnekud
već jednom se stvori
kreni
poleti
zajedri
zaplovi
sa iskrom života
sa neba mi padni
spasi me od ovih mrtvih, hladnih, jadnih.
Dođi iznenada
sa komadom neba
sa okom sunca što daljine gleda
ne časi časa
jer ja strašno gorim
spasi me od silnih
što ih umor mori.
Dođi samo
preda mnom se rodi
požuri
pojuri
nek te glas moj vodi
to te ja prizivam
iz priča, iz snova
jer ovdje već dugo nema vitezova...
Ja-žena
Malo meda i flaša rakije
i jedno gorko oko
prekuvano
i ruke dvije
jegulje
na komad obraza naslonjene
i pramen kose
prozirne
i drugo gorko oko
prokislo
i ruža jedna
načeta
od vjetra nekog il’ jada
i vjeđe mrke
planine
i noge dvije
gredine
i neke grane
skršene
i neke vlati
zgažene
biserna školjka
usnula
i jedna cijela pučina
preko koje te doziva
samotno moje ostrvo.
San
Svake noći uz uho svijam
Sjećanje jedno živo
Moj orao, lav i zmija
Riba gipka i bivo.
Jede me, izgara i opet cvjetam
Nanovo me rađa
Ljulja me, nosi i jutrom vraća
Jedna stara lađa
I sve mi živo taj svijet, to udišem
Tajno u kutu svom sama
I krijem se, pa snove brišem
Između noći i dana
A noću nanovo uz grudi svijem
Tu sjen što ludo mi prija
I ne znam da li sam lovac il plijen
Jagnje il vuk što zavija
Ogledalo
U mraku pipam,
gdje si zalutalo
jedino moje
davno
ogledalo
da s tebe sklonim
pošten
prst prašine,
da skinem zemlju
snjegove, godine
jedino moje
davno ogledalo
oko bi se u tebi pogledalo
oko bi niklo nanovo
iz trava
iz suza i trnja
iz groba gdje spava
jedino moje
davno ogledalo
oko bi moje možda progledalo
oko bi ovo iz četiri zida
rob-oko bi se
dočepalo vida
Po svjetu tražim
gdje si zalutalo
jedino moje
davno ogledalo
U kutu nekom
grobu, nalik mome
možda ti sanjaš o oku
jednome
čudesnom oku
oku - davnoj ptici
što u tvom staklu
ličilo je slici...
jedino moje
davno ogledalo
u oku mome ti bi progledalo
jedino moje
davno ogledalo
u meni ti si svjetove gledalo
i ta prašina,
po tebi i meni
mrak grobni prosut
jer smo rastavljeni.
Zemlja
Biću ti zemlja,
Hrana
zagrljaj za korijene
Listaš i širiš krila
samo kad rasteš iz mene.
Biću ti zemlja
Duboka
Svaki san da stane
Biću ti brijeg uzvišen
za lijepe tvoje grane
Biću ti zemlja
mudra
duge noći i priče
biću ti zemlja rodna
Kad god do neba ničeš.
Biću ti zemlja
izvor
za prepletene žile
dom za male ptice
što tu bi gnijezdo svile.
Ti si moj san
Ti si moj san i moja snaga
i s tobom počinje cijeli svijet ispočetka
i tvoja sam i više ničija draga
od zrna, iskona, zore i začetka.
Ti si moja krv, gvozdene kosti
i sve što raste i kamen od kog se zidam
što Bog treba da čuje i oprosti
što ostaje kad sa sebe sve poskidam
Ti si moj korak bez kojeg samo se klatim
ti si moj korak kojim krilato hrlim
ti si moj san u kom se topim i grlim
taj vražji korak kojim se sebi vratim
Ti si moja snaga i san raja, san budni
i prvi čovjek smo i prva žena
sa neba zbačeni prokleti i bludni
zemljom zgrljeni za vječna vremena
Dvorac
Moj je dvorac divni dvorac
od karata tanka kula
što ga grije malo sunce
strpljiva ga ruka čuva
Al da bane vjetar onaj
ludi i jak sa planina
biću šaka pijeska gola
mala pješčana oblina
Moj je dvorac sav od pjene
lijepe čipke, tankih niti
moj je dvorac divna slika
mogao bi vječan biti
Al kad dođe onaj talas
što ga nosi bura ljuta
biću šaka pijeska gola
šaka pijeska razasuta
Moj je dvorac njezni dvorac
od pijeska i dječje graje
maleno ga dijete čuva
jedino dok igra traje
al kad novi dan ga sretne
bez svjedoka na osami
biće šaka pijeska gola
biće komad zemlje ravni
Odiseju
Pričaću ti jednom o odiseji
dvadesetogodišnjem snu u kojem smo ljubavnici
vazdušatom snu, lutalici
slabe su molitve sricali fariseji
ne verujući ni ikoni, ni slici
Besramnici! Samo su,
O Odiseju,
vjerovali dušom svom pjesnici
i praznih šaka prosjaci
beskucnici
i kurtoazni, strpljivi, kumovi!
Ledolomce su čekali drumovi
Plovili smo đavoljim stazama
gvozdenim opancima, mora krvavih stopa
i dok si preo, hvaljini Odiseju
bijelim te jedrom tražila Penelopa
* * *
Topao hljeb
puši se, srećna li je moja glad
O mlad kapetane!
O kapetane mlad!
Pusti me da ulicom proletim ko ptica
Ja ću ga sresti
skinuta kletva je, znaj
prošlo je dvadeset godinica
- stoljetni san
sve je prošlo što jednom proći mora
danas je dan
moj hljeb sa sedam kora
vreo je tek
ispečan
počinje plavo mi nebo
moj svijet nedorečen!
* * *
O hvaljeno nebo!O zagrljaju moj
stoput sam raspet Isus
rana i mač
Što da prospem na nježni obraz tvoj
Što bi ti prvo radost ili plač
o ćutaću, ćutaču silo živa
nije pošteno, ipak je prošao vijek
jedino cvijeće ne plaši leptira
Pristajem biću sasvim običan cvijet!
* * *
Utrobu moju pokida praznina
praznina kamena dom slijepih i pustih
znam čovjeka što mrtvu vodu spira
zna priče svijeta ,a ništa ne izusti
Otvorite prozore da me nađe
vratite ga zvjeznoznanci, uhode
okrenite izgubljene lađe
da sve se vrati što nepravedno ode!
Odisej!Odisej se vraća! Ljudi!
Odisej! Na moru
u daljini brod niče!
Bacaj pletivo!Trči ženo sijeda!
Oh, zna već ona
sanjala je taj dan
Zna kraj ko i početak priče
U snu je bilo sve jednako živo
i brod i jedro i dugačko pletivo!
Tu na kopnu radosni
grumen niče
Odisej!Odisej gledaj eno!
Raduj se, najzad se raduj i ti
ženo!
Oklop
Skini mi oklop
ovo gvozđe bijdno
i uzmi srce krvavo i žedno
proždri ga, rodi i zavoli opet
jedno sa mnom budi
i zgrljen i proklet
skini mi oklop
i počupaj travu
nemam ja oko, ni ruku, ni glavu
nemam ja trupa
nit bar krilo jedno
jedino srce ključalo i žedno
jedino srce koje prži grije
iz njega lava
izvire i lije
uzmi ga, prisvoji
privij bijelom licu
ugnijezdi davno poludjelu pticu
uzmi ga nježno
iz oklopa-stijene
prošlo je ljuto i dugo nevrijeme
Suncu pokaži najzad srce golo
s ponosom pehar
pronesi okolo
a onda to srce
to sirovo sjeme
spusti na svoje grudi ogoljene
koje su tuđi razorili prsti
da korijenje žedno
u tu zemlju pusti.
