DAN OSLOBOĐENJA
There are heroes in the seaweed
There are children in the morning...
Leonard Cohen Suzanne
Šetao pješčanim žalom dugim nekoliko kilometara. Ljušture školjki su razbarušeno označavale granice plime. Većina ih je ličila na glave aliena iz Osmog putnika. Atlantik je zapljuskivao francusku obalu.Vuče na tautologiju koja to nije. Zapljuskivanje je sretno ponavljanje talasa i blagost klime. Prepoznao sam isprani indigo dagnji zabijenih u pijesak poput šljemova kosmičkih liliputanaca. Ljudi su rastrčavali pse pored okeana. Vjetar je raspirivao maštu u svim pravcima.
Tu su se nekad iskrcavali Amerikanci i Englezi u Prvom i Drugom svjetskom ratu. U zaljevu je 1940. potopljen britanski ratni brod H. M. T. Lancastria s 4.000 mornara i engleskih civila. Zbratimljene zastave vijore na gordim jarbolima. To su rijetke zastave koje mi se ne gade. Poštovanje je jedina riječ koju mogu osjećati. Zamišljam američke ratne brodove u zaljevu u centru Saint-Nazairea. Prijeteću sivu boju čelika koji je odlučio braniti svijet od nacizma. Tu je bio i USS Saratoga, čijem sam se imenu kao dijete divio. Riječna voda razblažuje miris okeana.
Puše jak vjetar s pučine, pod mojim nogama hršću oklopi mrtvih školjki. Danas je Dan oslobođenja Francuske od njemačke okupacije. Vijenci su položeni ispred spomenika poginulim vojnicima i hrabrim francuskim civilima. Na otvorenom okeanu klize teretni brodovi. Boja valova je mutna, biblijski metaforična, jer tu rijeka i okean postaju jedno. Pijesak na žalu stvrdnuta mokra kora. Atlantski vjetar je raspirivao maštu u svim pravcima.
Volio bih da me neko zovne imenom. Da vjetar donese moje ime Faroukh, kako ga pišu Arapi i Francuzi. Da konačno nekom pripadnem. Da se vežem za novo mjesto. Pustim mornarsku bradu i lovim sitnu plavu ribu mrežama iz čamca što kašljuca paru i naftu. Sarajevo je daleko od mene. To je teška i mučna ljubav, ovisnost i opsesija koje su skoro tjelesne kao dragi ožiljci iz davnih bitaka. Sad se osjećam kao kilometarski široka Loara što se ispod moje terase ulijeva u Atlantik.
Spajam se sa slanom vodom žedan širine okeana
Samo me zvuk krckanja školjki pod nogama
Vraća u zbilju vjetrovitog Atlantika
Slobodan sam da živim vječno
Ili da istog ovog momenta umrem bez trunke kajanja
Sa dva ljudska života nataložena u sebi
Za trenutak mi je to u glavi
Zastanem, i onda nastavim koračati pješčanim žalom
Kao da se nikad ništa nije desilo
Ratovi su privremeno zaboravljeni
Zato se predajem ogromnom talasu koji se diže iz srca planete
Koji prolazi kroz riblje oči i ljudske eritrocite
Koji naveče šumori kroz lišće mekanih biljaka
I pretvara me u slavuja, neuglednu pticu, koji pjeva ovu pjesmu
O melanholiji nepregledne obale – dječijim dvorcima od pijeska prepuštenim rukama atlantskog vjetra, šnali u kosi pirgave djevojčice
O pobjedama i dnevnim porazima
O nezadrživoj radosti u grudima zbog koje sam spreman goloruk poginuti na juriš za najbezazleniji ideal
Ta radost što je u meni izaziva pomisao na djetinje sladak miris tvoje kože
Tad bih dvostruko oživio zajedno sa svim mornarima koji će izroniti iz bjelosvjetskih morskih dubina
Ja, mornar, koji se nikad nije odlijepio od kopna, biću svoj na svome
Predvodnik ugušenih, raskomadanih i ugljenisanih u gorućoj nafti ratnih brodova
Mornara koje su ajkule vukle sa sobom u vrtoglavo plavetnilo puno mjehurića zraka
I onih sakatih sa dugim bradama od morskih trava, njih je more uzelo pod svoje
Kojima je krljušt počela rasti na koži, a ruke se pretvarale u fokina peraja
Takve bih morske kentaure vodio na kopno, u konačni proboj prema svjetlosti
Čudno je kakvu snagu patnja može dati čovjeku, to poniženi najbolje znaju
Proleteri mora, pijanice i razbojnici, mladi američki marinci na putu za Normandiju – povraćajući od straha pred iskrcavanje iz desantnih čamaca
U uniformama koje će im postati mrtvački povoji
Takve bih volio voditi
U bitku nad bitkama, u uskrsnuće na zelenoj travi pod vedrim nebom
Bez salvi brodskih topova teških kalibara
Bez urlika aviona, i meteža protivavionske vatre
Bez sjenki podmornica koje iz aviona liče na duge južne antarktičke kitove
Samo bi krhki padobrani maslačaka lebdjeli zrakom
Čudno je kako patnja može izobličiti čovjeka, dati mu atomsku snagu i volju da sve preživi
Sve te sitne kopnene bitke koje smo preživjeli, izranjavani, obogaljeni, i silovani u muške duše
Sve sićušne poraze koji su me ojačali, tu dnevnu dozu kukute koju sam ispijao više nego Krist na križu
Čudna je činjenica da ti bol postane sastavni dio tijela
Na atlantskoj obali Francuske, na krilu vjetra što me nosio pješčanim žalom
Vidio sam svoju buduću ljubav, atletsku ženu crvene kose i zelenkastih očiju
Morsku sirenu krunisanu algama
Do tada ću voditi nadute mornare, križance ljudi i morskih zvijezda, dobijati zaboravljene izgubljene bitke, preispisivati povijest u korist poniženih i ubijenih
Dok ne ugledam morsku površinu odozdo, umoran i pospan, propadajući kroz modrinu kao plankton osvijetljen sunčevim snopom, prepuštajući se raširenih ruku, s dlanovima vječno probodenim harpunima skovanim od ljubavi
Dok nas more ponovo ne sastavi.
ZRENJE
Ima dana za plakanje
Za preslagivanje biografije
Jedna ladica je vlažna, unutra raste trava
Svaka vlat je iste dužine, korijen je probio furnir
I svrdla dalje u čisto tkivo jasena
Pomiluj tu travu kao kosu prvorođenog djeteta
U toj ladici sve štima, trava proizvodi tišinu i kisik
Tu nema ljudskih lica da u tebe uporno pilje
Čudovišno radoznalih, obeshrabrujućih, iskrivljenih faca
Polupanih zuba, slomljenih noseva, crvenih beonjača
Zatvori tu ladicu, pusti travu nek' stvara svoj svijet u tebi
Zelenu sferu
Biće tih mračnih dana
Za preslagivanje biografije
Tad kiša lije sa udaljenih zvijezda
U svakoj kapljici živi jedan monstrum
Stranac, stelarno biće, on pada, pada
Kao što ruža nije svjesna svog mirisa
Crna kiša pada, sva od uglja i mulja sa udaljenih zvijezda
(Igličasti rudari neumorno trpaju ugalj u nebeske vagone
Točkovi su teški i moćni
Dizel lokomotive pjevaju svoje pjesme)
Vatre gore u srcima smrznutih ljudi
Sjećanje na iščezlu ljubav može te ogrijati jednokratno
Kao hepo kocka
Nikad nemoj biti predaleko od svog groba
Slušaj ga kako diše, tu humku koja još nije sazrila
U zemljano-travnatom jedinstvu, oh, kako ja volim zemlju
Te čestice koje se ne mogu objasniti, one su ništavna prašina
Čarobni prah iz kojeg sve niče, tvoja brada, kost vilice
Sve je nastalo iz toga
Vidio sam tvoju gornju usnu u crnici, prije nego na tvom licu
Htio sam je ubrati, nježni grimiz, otrgnuti je od zemaljskih korijena
Nije bilo snage da to učinim, prestao sam disati za tren
Ruke su mi utrnule, krv prestala da kola
Jer posegnuh za nedodirljivim skladom zemaljskoga šara
Ima dana za plakanje
Za skandiranje nepoznatih imena, dole ispod korijenja
U tami većoj od one koja bubri na nebu, iza sedam svemirskih gora
Imenâ koja će pripasti budućim licima
Još ih ne vidiš, dole su među gomoljima, mirišu na stajnjak i ljiljane
Na svježe kravlje maslo, izrezbarenu drvenu zdjelu
Lica ljudi koje ćeš tek upoznati, voljeti kao nikog do sada
Uvijek kao prvi put, ljubiti iznova, otkrio si tu tajnu
Eliksir kojeg imaš na vrhu jezika, elektro-šok poljupca
Sada si napokon spreman za svoje mračne dane.
NAPJEV IZGUBLJEN U NOĆI
Moje tijelo je bilo golo i siromašno
Kao tijelo meduze izbačene na pješčanu obalu
Mekana torta od želea uvaljana u pijesak
Tako je izgledala prva na koju sam naišao
Htio sam je vratiti u okean da oživi
Vrškom patike pokušavao je odgurati nazad
Isprva nesvjestan da su je talasi izbacili mrtvu
Poslije sam naišao na još četiri
Sve su bile od iste vrste, sa smeđom jezgrom u sebi
I s jednom dugom bičastom lovkom
Postajale su dvodimenzionalne, tonući u pijesak
Gargano bi rekao da mu one liče na protivtenkovske mine
Okrugle šestice s antenom nalik na vlat divlje trave
One koje od oklopnih vozila prave metalni škart
Pučina i bijeli galebovi su me odvlačili od Garganovog vizira
Botanički vrt je bio pust, u njemu sva bića i stvari služe melanholiji
Našminkane starice sa cvjetovima živih boja u kosi, čempresi, žutokljuni kosovi, klupe od baroknih spletova željeza
Napravljene po uzoru na raspirlitani bršljan
U botaničkom vrtu je legalno biti tužan
Biljke su cvjetale i mirisale na sve parfeme svijeta
Zaljevom prolazi brod poput nebodera položenog uzduž na zelenu ljuljačku talasa
Tim brodoneboderom upravljaju snovi putnika
Za trenutak sam pomislio da mogu hodati po vodi
Da me odozdo pridržavaju riječne sirene
S bijelim dlanovima uglačanim morskim strujama
Svjetla se pale u brodogradilištu, svjetionici žmirkaju na lukobranima
Vrijeme je za povratak kući, tamo gdje je tijelo zaštićeno
Treba skinuti svu tu krljušt što mi je narasla razbarušenom snagom misli
Sjesti na terasu, otvoriti pivo
I nazdraviti vječnosti kojoj prisustvuješ
Maloj, dnevnoj vječnosti u kojoj sekunde djeluju ljekovito
Postati sretan kotač u mehanizmu noći
Brodska sirena, duboka kao Tihi okean, tugaljiva kao kitov uzdah
Ispunjava mi dušu
Da mi je napisati takvu pjesmu o uzburkanosti bića, o maelstromu samoće
Da i ja nekom ispunim dušu
Mekim silikonom mrtvih meduza
(Posutih ružinim laticama iz botaničkog vrta)
Beskrajnim rafalom uzdaha.