Dr Draško Došljak (Berane, 1966)doktorirao je iz oblasti filoloških nauka. Predaje na Univerzitetu Crne Gore – Filološkom fakultetu u Nikšiću (Staroslovenski jezik, Istoriju crnogorskog jezika i Uvod u onomastiku). Objavio je preko 200 naučnih i stručnih radova i prikaza u domačim i inostranim časopisima. Učestvovao je na tridesetak naučnih skupova u zemlji i inostranstvu.
Autor je knjiga: Lična imena Zaostra, Stara lična imena, Onomastika Budimlje i Antroponimija Police.
ROMAN PRVIJENAC HADŽEMA HAJDAREVIĆA
(Hadžem Hajdarević: Gdje si ti ovih godina, Dobra knjiga, Sarajevo, 2015, str. 464)
U romanu Hadžema Hajdarevića koji večeras predstavljamo ima jedna rečenica koja glasi : „Ništa bolje ne pročisti misli kao voda koja teče“. Večeras na obalama Lima misli nam pročišćavaju i stranice odličnog Hajdarevićevog romana „Gdje si ti ovih godina“.
Čast mi je biti među vama, da se bar na nekoliko minuta preselimo u romaneskni svijet Hajdarevićevog djela. Roman Hadžema Hajdarevića funkcioniše kao magija u kojem svaka riječ ili rečenica imaju funkciju da oplemenjuju, stvaraju svjetove. Svako književno djelo, pa i ovaj roman, se rađa u izvjesnoj klimi.
Na hiljadu raznih jezika u najrazličitijim uslovima života, iz vijeka u vijek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dijela modernih pripovijedača – pisao je Ivo Andrić - ispreda se priča o sudbini čovjekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima.
Jedna od takvih priča je ukoričena među korice ovoga romana koji i večeras prelistavamo.
Sjećanje na Novu 1989. godinu i nenadnog gosta koji veli:
-Hoću, prijatelju, hoću da napišeš knjigu o meni.... roman o meni i o mome živou. Hoću da napišeš roman o ratnom putu Ibrahima Barlova... i da pišeš prema književnoj građi i informacijama koje ti ja budem dostavljao.
Na stranicama, potom, čitamo: „Počinjem pisati roman o ratnom komandantu Ibrahimu Barlovu, kojega jedva poznajem, i isključivo na osnovu životopisnih bilješki koje mi on donese ili do kojih sam uspijem doći. Moje je da sve to, koliko budem kadar i pribran , lijepo posložim, povežem, pa kako bude...“
Ovo prozno Hajdarevićevo djelo na upečatljiv i zanimljiv način donosi i teorijsku analizu kako nastaje roman. Ove preporuke mogu poslužiti svima koji krenu na put pisanja dobroga romana. Evo nekih preporuka:
- Prvo, pažljivo pročitati sve Ibrahimove bilješke. Pročitati i ono što piše i ono što se može naslutiti između redova. Sve zajedno zamisliti kao oživljeni film. Pustiti „kadrove“ da se odmotavaju i događaji/priče miješaju međusobno sve do nužnog stvaralačkog trenja u kojem se pali iskrica za kojom valja krenuti u otvorenim i neizvjesnim mogućnostima pisanja.
- Voditi računa o tome šta je prostor a šta vrijeme u romanu... Prostor i vrijeme ne bi smjeli jedno drugo potiskivati, niti gušiti.
- Početi pisati odmah nakon ustajanja i doručka i pisati navečer (u gluho doba), kad se uokolo i u meni sve smiri...
- Sve vrijeme, priču držati pod kontrolom, ne dati likovima da se otmu autoru u oblikovanju priče...
- Uvesti, kao dodatne likove, jedino one koji su u neposrednoj životnoj komunikaciji s glavnim likom...
- Ne žuriti s naslovom. Naslov je kao barjak koji se zadije na krov kuće..
- Potražiti pravopisne priručnike, zatim odgovarajuće rječnike, jezičke savjetnike...
- Dok se piše, biti isključivo sam... Dok se piše, biti jedino u društvu s likovima u romanu...
- Kloniti se napadna pametovanja, filozofiranja, citiranja mudrijaških misli, ideoloških prepucavanja...
- Prije konačne predaje naručenog rukopisa, sve povjeriti odgovornom znalcu na pažljivo i prijateljsko čitanje...
Zato pisanje za Hadžema Hajdarevića nije krajnji cilj njegovog postojanja. On piše da bi još više osjetio i sadašnji trenutak. Njegovo iskustvo potiče iz njegove samoće. Pisanje krišom. Imao je potrebu da razmišlja i čuje svoj glas. U ovom romanu Hajdarević traži i nalazi ritam jezika. Tema, lica, struktura i misao pretvaraju se u ritam rečenice. Kompozicija počinje traženjem ritma, te autor nalazi novi jezik pun ukusa. I za Hajdarevića je sjećanje jedno od najvećih mogućih čuda koja postoje, a zaborav se ne smije smjestiti na klupu okrivljenih.
U Hajdarevićevom romanu „Gdje si ti ovih godina“ srijećemo više od pedeset ličnih imena. Tu su zvanična lična imena, hipokoristici i nadimci. Njegovih junaka. Evo nekih: Ibrahim, Muharem, Nadina, Nina, Goran, Suad, Damir – Kašljo, Bahra, Senka, Hajrudin, Hava, Danilo – Dačo, Zlata, Rusmir – Miro... Mustafa – kako ga je ko stigao zvati: Musa, Mućo, Muta, Mujo, Mujaga. Jedna od njegovih junakinja nosi ime MIRNA. O ovom neobičnom ličnom imenu u romanu stoji: „Svako ime je lijepo kad se na nj naviknemo. Mirni sam govorio kako je njezino ime nježno i da se r u njezinu imenu ponaša kao ružina mašnica na čelu...“
A imena su važna. U ratu, ženska posebno. Hrabre vojnike! Evo jedne potvrde iz Hajdarevićevog romana: „Moji borci su na Treskavici ispisivali na cijevima topova i minobacača imena žena koje su voljeli. Bilo je tu pjevačica, televizijskih voditeljica, glumica. Jednom od nišandžija bilo je malo da na bestrzajcu upiše ime televizijske novinarke Arijane, nego je, čak, nalijepio njezinu sliku. Lijepa je bila ta Arijana... Pamtim da je na jednom topu bestrzajcu stajalo: Sonja.“ Ljubav i rat ponekad idu zajedno!
I slikarstvo i rat idu ruku pod ruku. Amir Žiga je u brigadu došao kao slikar... Amirovo je bilo da, s onoliko slikarskog materijala koliko bi mu se donijelo, ovjekovječi oslobodilačku borbu Prvog korpusa Armije Repulike Bosne i Hercegovine i svih budućih pobjedničkih podviga bosanske vojske. Amir je bio zadužen i da slika portrete boraca i prenosi na platno različite prizore u kojima su borci boravili u rovu, šumskom vojnom logoru... Ali kako je vrijeme odmicalo vrijeme je trošio na slikanje pejsaža...
Zanimljive su stranice posvećene umjetniku Amiru Žigi, koji u komandi organizuje, dvadesetak slika, izložbu pod nazivom „Bosna se brani umjetnošću“. Sjajni su opisu na tim platnima, a ispod svakog je i naziv. Na jednom slikarskom platnu crnila se oborena bukva, odsvuda je nadirala lakoma paprat i pečurke gužvarice, jedva se u donjem uglu nazirala ptica, mogla je to biti sjenica prema boji trbuha, a ispod slike je pisalo: „Moj srušeni dom“. Na slici „Kolo napuštenih sjena“ je izvirala živa voda na kojoj su, svuda okolo, bile poredane sjene, samo sjene... Tu su i slike „Eros Onog svijeta“ i „Crno je upravo otišlo“. „Ničija ljubav nije gorjela do zore“, „Dozivanje slobode“. Opis ove slike, Dozivanje slobode, je vrlo koloritan: Na slici je veliki zlatorepi pijevac kukurikao prema dalekim brdima iza kojih još nije prosijalo sunce, mada je sve upućivalo na to da sunce svakog trenutka treba preplaviti prostor koji je zahvatala slika. Noge pijevca stajale su na nagorjelu pragu neke kuće...nazirale su se razrušene zidine. Pijevčeva uzdignuta krijesta bijaše zeleno-crvena s talasastim svijetlozlatnim prijelivima....
Sudbina Amira Žige, koji je u brigadu došao kao umjetnik a ne kao vojni hroničar, „ slikar čiji je pokret graciozniji od lastina leta“ je i sudbina umjetnosti u ratu, sudbina umjetnika, a, možda, i sudbina, manje-više, svih. Na kraju, ipak, sljeduje duševna bolnica!!
Sudbina Ibrahima Barlova u ovom romanu vratiće nas u neko vrijeme i neki prostor. A to vrijeme i taj prostor ne moraju biti samo prošlost. Miris baruta, slikarske boje, nježne riječi, komandantov dnevnik, porodična ljubav i tuga, roditeljska briga... Sve je počelo nakon proslave jedne Nove godine. Zato i poziv na čitanje!
Pisan briljantnim jezikom i stilom, što je i očekivano od Hajdarevića, njegov roman „Gdje si ti ovih godina“ prožimaju smijeh i suza, tuga i bol, ljubav i radost. Rat i posljedice rata. Razotkriva pitanje: da li je moguć povratak u stari prostor? Satkan od rečenica koje ostaju upamćene kao maksime i životne lekcije pokazuju Hadžema Hajdarevića kao autora koji znalački utkiva poeziju u ovo štivo.
Na kraju nam ostaje pitanje: Gdje si ti ovih godina?
I odgovor: Pred nama je roman za sve godine - one koje prođoše i koje će doći. Poučan!
Kuća Rista Ratkovića, 04.8. 2016. Dr Draško Došljak
