SANJA CVIJOVIĆ (1999, Bijelo Polje). U književnost ulazi na prstima. Da ne bi probudila usnule velikaše. Smatra da su tekstu, kao i djetetu, potrebna oba roditelja. Nema objavljenu knjigu.
O LICIMA, GLUMCIMA, NALIČJIMA, SREDINI U KOJOJ ŽIVIM,
ili, Mikro esej o licemerju
Zdravo, Sredino moja!
O vama, i za vas, govoriću iskreno, bez ustručavanja. I bez šaputanja! Može? I da ne može moraće. I te kako će morati. Kazaću vam to što mislim, a vi se potrudite da razumijete ono što čujete. Iako će se većina vas praviti da ne čuje, jer ovo što ću govoriti, zaboga, govori "dijete koje nije proživjelo".
Počećemo sa pitanjem.
Voljela bih da znam, ako se u vašem sokaku smije znati, koja je brzina promjene svih vaših lica, Sredino?
Da li se, u vama, barem malo buni, Ono čemu ne date da dođe do izražaja? To malo! To koliko god. To za šta se najiskrenije nadam da postoji. To što vas čini drugačijim od porobljivačkog plana „mahale“. To što nije ni lice, ni naličje. To što je čovjek. To što ste vi?! Da li negoduje nad nesuglasicama između onoga što kažete i onoga što pomislite, o istom?
Jesi li, bako Dragice, mirno spavala, kada sam te u sedam ujutru slušala do prodavnice - po topao hljeb? Da bi mi, oko podne, salijevala stravu, kada bih na rolerima otišla niz ulicu??
Znam da zasluge ljudi nijesu iste, i da se ophotide prema svima kako su zaslužili, ali, majka mu stara, valjda, iskrenosti u svima vama ima. Ma da je koliko zrno maka!
Ne pokazivati ono što se nalazi u vama, svakako je veoma pristojno i neuvrjedljivo! Češkate svoja gubava mjesta! Tuđa avlija, tuđa briga. Granica pristojnosti. Vaspitanje kućno!
Ali, ganicu pređeš, kada mi, komšinice Nado, poželiš svu sreću u školi, i ispratiš me svojim „iskrenim“ osmijehom, a poslije govoriš da je sve to veliki rizik za žensko dijete. Zbog straha, da ti neću otići po cigarete, Milisave, nikada nećeš imati hrabrosti da mi kažeš „ti odvratno derište“. Znam da to misliš, Milisave. Znam, jer se bar mi znamo.
Vi "prikazujete" lice, jer odavno nemate šta da „pokažete“! Mali palanački vodvilj sa komšijskom suzicom u oku. Ganutljivo pjevuckanje onoga što paše, dok u sebi, istom tom, koji vas, takođe ganutljivo sluša, samozadovoljan, i samozaboravljen, jebete sve po spisku. Danas vi njemu, sjutra on vama.
I može svijet da se sruši i tri puta, do temelja, a vi ćete ostati, na žalost, uigrani, izmiletisani i ofarbani u četiri hiljade ruku, i četiri hiljade nijansi iste boje. Boje po mjeri Sredine. Crne, po mjeri vašeg sumraka ljudskosti.
Ćutite? Vrpoljite se.Neprijatno vam je? Ma nije valjda? Vidi, vidi, umijete da „prikažete“ i neprijatnost!
Molim dva mora ćutanja za neuspjele, glumce i glumice, iz moje Sredine! Ja plaćam!
