Bosiljka Pušić rođena je 2. maja 1936. u Ćupriji. U Jagodini je završila osnovnu školu i gimnaziju a u Beogradu na Filozofskom fakultetu odsjek za jugoslovensku i svjetsku književnost. Udajom se vezuje za Boku Kotorsku. Radila je u hercegnovskoj srednjoj školi kao profesor srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti. Odlaskom u penziju počinje da slika (imala je petnaest samostalnih i tridesetak grupnih izložbi).

Do sada je objavila preko 30 knjiga, ogledajući se u različitim književnim vrstama. Svaki njen roman nominovan je za neku od prestižnih nagrada u regionu. Dobila je nekoliko književnih nagrada. Živi i radi u Herceg Novom.

 

OŽILJAK

Otpustili su je iz bolnice sa zavojem oko grla. Duboka rana pod bradom nije zarastala i svako previjanje bilo je vrlo bolno. Odlazila je u prvo vrijeme na previjanje u bolnicu vozeći se biciklom. Ali kako je rana bivala sve manja previjanje je nastavljeno u vojnoj ambulanti u Kumboru. Ona u početku nije obraćala pažnju na ljekarskog pomoćnika koji je ljekaru, dok bi je previjao, dodavao gazu i bočice sa raznim tečnostima. A onda je jednom prilikom vidjela kako mu drhte ruke. Pomislila je da se plaši svog nadređenog ali je ljekar rekao jasno i glasno:

-Šta je mladiću? Zaljubio si se, a?

Tada ga je osmotrila. Visok, mršav, klempavih ušiju i sitnih očiju. Nije valjda da se zaljubio u nju-pomislila je. Pa zar taj klempavko ne vidi kakva je? Zar je slijep da vidi kako joj je lice neprirodno rozikasto kao koža novorođenčeta koje je tek ispalo iz materine utrobe? Zar ne vidi da ne može da podigne glavu zbog rane na grlu od koje će sigurno ostati ogroman ožiljak vidljiv i sa kilometra daljine?

Pošto je zbog lakšeg previjanja morala da skrati kosu do ušiju vrat joj je uvijek bio obnažen kada se sa njega skinu zavoji. I jednoga dana, dok je ljekar tražio nešto po ormariću sa ljekovima, okrenut leđima i njoj i Klempavku, ovaj se hitro saže i poljubi je u vrat. O, zar ovo da pamti za ceo život kao prvi poljubac muških usana?! Pa to je bilo ništa. Ama baš ništa. Ni lijepo ni grozno. Nije ni zadrhtala niti se naježila. Kao da je liznula mačka. Baš tako je osjećala: kao da je liznula mačka.

Čim je došla kući iskrala se od matere i pošla na tavan da zaviruje u ogledalo

Otkako su je otpustili iz bolnice, čim joj se ukaže prilika odlazila je na tavan da zuri u staro ogledalo odneto tamo ko zna kada. Ah, da je ikako mogla da vrati taj prokleti dan unazad. Nikada se više ne bi popela na onaj sto. I tada se prisjetila kako ju je taj dan srela na puteljku pred kućom stara usjedelica, susjetka, i kako joj je prepriječila put svojim tijelom, pa joj se zagledala u oči i rekla glasno:

-Kakva si ti ljepotica! Nema u cijeloj Boki takve! Dabogda mi ne izgorjela!

Da tačno je to rekla. Eto, sada joj je postalo potpuno jasno da ju je ta usiđeličina urekla. I gorko zaplaka zureći i dalje u ogledalo.

Onda je sa tavana začula susjedov veseli glas koji je dozivao njenu mater:

-Italija je kapitulirala. Italija je pala!

Te večeri došao je da se oprosti sa njima italijanski vojnik iz Trsta, koji je bio oženjen Slovenkom pa je znao slovenački isto koliko i italijanski jezik. On se lako sporazumjevao sa Evinom materom donoseći joj kradom iz vojne kantine hranu: te konzerve sa raznim jelima, te panjoke kruha, pa čak i velike komade tvrdog sira trapista. I Eva lijepo vidje kako mu njena mati donese zlatni prsten njenog pokojnog oca i kako mu kroz suze reče:

-Ti si nas spasao da ne pokrepamo od gladi. Ovo je da nas se ponekad sjetiš.

A onda je i Italijan zaplakao. Izgrlio ih sve i otišao niz ulicu sa prstenom u džepu.

Kada je zagrlio Evu rekao joj je da ne tuguje i ne brine jer će joj lice biti kao i ranije i još ljepše a ožiljak na vratu se kroz malo vremena neće poznavati.

A ožiljak ne samo da nije iščezavao nego kao da je rastao. Koža grla se sve više nabirala oko njega i Eva nije mogla da ga vidi stojeći pred ogledalom pošto nije mogla da ispravi glavu. Zato je uzimala malo materino ogledalo, postavljala ga ispod brade užasavajući se zbog modre boje ožiljka i njegove debljine.

-Ah, mrmljala je, ti si me, Bože, kaznio za sve moje nevaljalšine koje sam činjela, ah, dobri Bože, oprosti meni grešnoj što sam lupežala na kartama, što sam mater lagala, oprosti mi što sam bila zlobna prema rodici.

I prisjeti se davnog događaja, kada je imala samo pet godina. Bila je na vrhu krošnjate smokve sa koje je mogla da osmatra ulaz u kuću. I lijepo je vidjela kada je njena rodica stigla sa svojom majkom. I još je bolje vidjela njenu novu prelijepu haljinu sa volančićima ružičaste boje i veliku mašnu u kosi iste boje. Ah, kako je istog trena poželjela da ta rodicina haljina bude isprljana, unakažena. Našla je na skrovitom mjestu krošnje zaostalu smokvu. Bila je prezrela i meka. Otkinula je i pozvala rodicu da joj pokaže tobož pticu koju je uhvatila pošto je sišla sa drveta. Dok joj je rodica prilazila šepureći se u novoj haljinici ona je prezrelu smokvu sprštila šakama iza svojih leđa. I kad joj je rodica prišla sasvim blizu ona je otrla ruke o njenu haljinicu govoreći:

-Evo sam te posrala! Ovo su govna!

Dijete je ciknulo zovući majku i urlajući:

-Eva me je posrala! Eva me je posrala!

Eva je znala da bi je majka pretukla zbog toga pa se brzo popela na najvišu granu smokve. I onda je čula mater:

-Nesrećo nesrećna, dabogda ti ruke opale! Dođi isti čas ovamo, beštijo jedna!

I ko zna šta bi joj učinjela da se iz daljine nije čulo glasno susjetkino naricanje:

-A kuku nama dovijeka! Eno nam ubiše kralja u sred Francuske!

Susjetka je stigla zadihana naričući koliko je grlo nosi. Nastao je metež i mater je zaboravila i na nju i na rodičinu izmazanu haljinicu.

I tako se sada sva skrušena, sklopljenih ruku za molitvu, poluglasno ispovedila Bogu moleći ga da joj oprosti sve grijehe:

-Griješila sam! Griješila sam! Lagala sam mater, svoju rođenu mater sam slagala mnogo puta. I onoga dana da j mačka jela sir pa ju je mater šutnula tako jako da je zamalo nije ubila.

I tu joj iskrsnu cijela slika:

Mati joj je sirila sir jer su imali dvije koze pa je mladi sir odlagala na bijele kanavace položene ispod prozorskih škura-tamo gdje je hladovina i ima propuha da se što prije osuši. Djeci je strogo zabranila da taj sir dohvataju. Kada se bude osušio staviće ga u ulje da imaju zimi što jesti. A Eva je bila toga dana mnogo gladna i prisjetila se kako bi mogla da utoli glad zabranjenim sirom. Izgrickala je jednu njegovu stranu a onda noktima izgrebala njegovu površinu kako bi ličilo na tragove mačijih šapa. I odmah ga je ponijela majci da joj pokaže šta joj je tobož mačka uradila.

-Đavo joj sreću odnio! Pretuć ću je čim se pojavi!-naljutila se žestoko njena mati.

Onda je mati uzela oštar nož, skinula „oštećene“ djelove sira i dala da ih baci. A Eva je otrčala iza kuće i sve halapljivo pojela.

I sada je zureći u ogladalo skrušeno zaključila da je taj grozni ožiljak na njenom vratu, što liči na debelog modrog guštera, zaslužena kazna sa kojom će morati da živi. Onda je duboko uzdahnula a neki unutarnji glas joj je šapnuo da će se sve, ipak, lijepo završiti i da će ona, kad postane odrasla djevojka, biti veoma srećna.

Go to top