Rođen 26. 8. 1972. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Mojkovcu, a Filozofski fakultet, odsjek za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost u Nikšiću.

Vuković je jedan od autora Čitanke za drugi razred gimnazije kao i udžbeničkog kompleta za peti razred osnovne škole namijenjenog učenicima koji crnogorski jezik izučavaju kao nematernji. Roman Dokleanka ( Knjiga o Ani) objavio je 2015. godine a isti roman imao i svoje drugo izdanje 2018.

Roman Moć tišine će uskoro izaći u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije.

 

MOĆ TIŠINE

Drugo poglavlje

 

A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradiću crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati...

Crna Gora 1896.

Niko ne zna gdje počinje legenda. Kažu da ona nastaje poslije istine i priče. Ne može se uhvatiti taj momenat u kojem se priča u legendu preobrazi, ali svi znaju da tek tada postane čista, umivena od svake prljavštine i zla. Dragi kamen upije svjetlost i prospe ga u boje duge, ljepotu porodi iz ničega, pa postanemo omamljeni prizorom, a čudo oživi. Čovjek u čuda vjeruje, čuda sanja, čudo sam po sebi.  Ali ga upravo ta nemoć da spozna čin sopstvenosti čini nesrećnim, doživotnim tragačem sreće, koju sa sobom nosi poput nebrušenog dragog kamena, ne uviđajući   njegovu vrijednost. Pruža ruke prema daljinama, tražeći ono što već ima, ljepotu, zaboravljenu u vlastitom oku.

No, ni čovjek onda ne bi bio to što jeste, pa ima nešto magično u toj njegovoj zabludi, u potrazi za nađenim, igri kruga, savršenstvu geometrije, vječitom kraju i početku. Stoga je i svaka priča, poput života, jedna tačka kruga u kojoj živi nastanak i nestanak, rođenje i smrt, sreća i nesreća. Sve se uvijek negdje vrati na isto, čak i kada toga nijesmo svjesni. Vrijeme ne teče poput vode, niti prolazi po otkucaju sata, već slično nama samima očajava u zakrivljenom prostoru.

Nastavljamo tamo gdje je neko nekada zastao, gradimo na zatravljenim temeljima, pišemo od već napisanog, misleći da započinjemo, a varamo se.

Jovan je bio dječak kada je njegov stariji brat otišao od kuće. Od svoje majke je slušao kako je pošao sa nekim neimarom, Dalmatincem, koji je nešto gradio u Kolašinu, pa mu se dopao mladi šegrt. Vukobrat Vragoš, od tog ljeta postade jedan od onih koji maštu iz kamena izvlači. Jovan zamišljaše sve te lijepe  građevine koje nicahu pod rukama njegovog brata. Okameniti snove, podići ih iz bijelog kamena u plavo nebo, bijaše božanska moć koja nadilazi malene ljudske sposobnosti. Preoblikovanje samog „tvorca“ i ono što je on stvorio, isto je tako magičan i sveti čin, poput djela pomenutog. Znao je da je dobro ispekao zanat, da od kamena može napraviti ono što ljudski um može da zamisli i da živi negdje tamo u bijelom svijetu. Sigurno je da je postao majstor, nije više šegrt, osamostalio se i jednom riječju, očovječio.

Kada je čuo da će u njihovom selu crkvu graditi upravo njegov Vukobrat, prože ga neko neopisivo ushićenje i svetačka radost. Otkako je na Cetinju završio svešteničku školu i shvatio da će upravo on učenja Isusa Nazarećanina propovijedati u sopstvenom kraju, ovo saznanje, da će njegov stariji brat  biti glavni neimar pri gradnji hrama, učini ga gotovo posvećenim i osjeti se kao jedan od odabranih. Sama pomisao na takvu okolnost činila mu se jednim od čuda božijih. Dvojica Vragoša u svetoj misiji božijoj, pa koju milost višu da smrtan čovjek očekuje?

Nestrpljivo je iščekivao početak gradnje i maštario o trenutku u kom njih dvojica stoje pred sagrađenom bogomoljom, pod vedrim nebom dok im anđeli svojim krilima prave hlada. Ponosna bijaše još samo njihova majka. Željno je iščekivala ponovni susret sa sinom kojeg nije vidjela godinama. Od njega nijesu stizala pisma, nije ih imao ko pisati,  jer je Vukobratov svijet bio izopšten od zvukova i riječi.

Dok je još bio beba, osjetila je majka njegov nijemi svemir. Prisjećala se kako mu je pjevala u kolijevci, a kako bi on bio odsutno zagledan u stranu i tek kada bi ga dodirnula on bi se prenuo, pogledao je i osmjehnuo. Dozivala ga, dovikivala kroz suze, ali maleni Vukobrat nije hajao za to. Nije vidio ni njezine suze koje je gorko ronila kraj njegovog uzglavlja, postajući svjesna da je dijete gluvo, spokojno u svojoj tišini. Zvuk se nije rodio sa njim. Možda je i bolje tako, tješila se ponekad. Zaobići će ga bar teška riječ u životu. Nije to malo, jer od loših riječi svo zlo kreće. Nijedna rugoba nije veća od ružne riječi, tek u njoj se gorčina u otrov preobrazi. Koliko ih je samo ona u životu čula? I šta? Postajala  je samo nesrećnija. Ništa život toliko ne naruži kao riječ o njemu. Poštedjeće ga život pakosti i zajedljivosti, i svega crnog što sa ljudskih usana kreće. Najmanje je na njima ljubavi, najmanje poštovanja i iskrenih želja. U čovjekovim ustima stanuju demoni, na zubima se taloži sva pokvarenost duše i tijela, pa onda, kada krene da se u plasama odvaja, poput obale koju cijepa nabujala voda, zamuti se i zatruje sve što joj se na putu nađe.

Ni laži slušati neće, neće ih ni govoriti, neće izdati nečiju naklonost, naivnost ni ljubav. Bićeš srećniji od drugih, govorila je, šaptala mu to dok bi budan bio zagledan u nešto samo njemu važno, tako ga je tješila. 

  • Dođe vrijeme da mutavi Vukobrat, crkvu zida – govorahu seljani.
  • Bolje nijesmo ni zaslužili, a pričaju da je postao dobar zidar. Pročuo se kažu na daleko.
  • Dosta nam je da znamo ko je, da nam niko o njemu ne priča. Mi ga znamo ponajbolje - dodao bi neko.

Peklo je julsko sunce kada se na stazi blizu sela pojavio Vukobrat Vragoš, vukući prašinom svoju sjenku, mračnu i duboku. Nije to bila ljudska sjenka, ni oblikom ni pokretom, već teška masa crnila koja se valjala za njegovim stopama. Koračajući kroz vrijeme  iznikao je iz lelujave vrele izmaglice, kamenog lica i olovnog  pogleda. Pratila ga je golema tišina jer Vukobrat od rođenja, kao što znamo, bijaše nijem i gluv. Njegov svijet sadržao je, pokrete i boje. U njemu su se ljudi kretali bez šuma, smijali bez glasa i naricali bez jauka. To i nije bio svijet, kakav poznaje većina nas, već je više ličio na slikarsko platno u koje bi Vukobrat ušao svakog jutra kad otvori oči, a ostatak dana proveo lutajući u neprijatnoj tišini. Za drugi svijet nije ni znao, osim za ovakav, mutav poput nijemog filma.

Dok bijaše mlađi čeznuo je za mogućnošću da kaže drugima šta osjeća i šta mu dušu pritiska. Kako vrijeme prolazaše, pod tim teretom ugušila se i njegova želja za riječju, pa sada svoj hendikep osjećaše kao privilegiju. Nije više imao ni šta, ni kome reći. Prestao je pokušavati drugima objasniti nešto, ni pokretom, ni slovima. Ljudi ga ne bi razumjeli ni da im može nešto reći. Jezik mu je postao suvišan izraz evolucije, koji i onako ne služi ničemu. Svo zlo je i nastalo od riječi, sva nesreća iz riječi proklija. Nikog nije unesrećila riječ koja nije izgovorena, ali ona druga, e to je već druga priča. Stoga Vukobrat i preziraše riječi, nesrećne i neiskrene, podle i lažne, one koje ubijaju sve ljudsko u nama. Koliko li je samo ratova i nesreća izazvala riječ, koliko li je suza riječi zalilo? Od smrti je teža samo riječ o njoj, od laži su gore samo riječi kojima je kazana. Nije znao da je sve to slušao od svoje majke, dok bi po nekad razmišljao o tome.

Postoje neke čudne niti među ljudima, tanane poput šuma povjetarca, koje nas sa nečim vežu. Čovjek je poput malenog insekta zarobjenog u paukovoj mreži. Cjelovit, oljušturen svojim tijelom, pokretan, a ipak vezan. Svaki naš pokret, naša misao i djelo, maleno gibanje našeg mikrokosmosa, negdje u daljini, neobjašnjvo dotakne nečiju misao, nečiji pokret i djelo. Sudbina kažemo, dok se visoko u planini ruši lavina koju je neko pokrenuo nesvjestan svoga čina. Kako bi drugačije i objasnili upredenu majčinu utjehu u Vukobratovoj misli, koju nije čuo, za koju nije znao. A gospodar mreže, lagano kruži oko nas.

U njegovim očima, kao u dubokom bunaru nazirala se neimarova duša. I to samo danju, na jakoj dnevnoj svjetlosti, dok bi se sa dolaskom noći gasila i ona, postajala mračna i neprozirna utopljena u crne zjenice koje su plutale u mutnim beonjačama. Vukobrat nije vjerovao u boga, ni u njegovu milost ili pravdu, ali to niko nije znao, jer nikom nije ni mogao reći. Jedini život kojim je od boga darovan provodio je s ljudima, a izopšten od njih. Nije mogao sebi da objasni čime je to zaslužio i kakva se to pravda stvoritelja na njega izvršila? Čije grijehe mora ispaštati, a nije ništa kriv? Okružen sudbinom od koje nije mogao pobjeći, pobijeđen svojim nevjerstvom, tražio je pravednog boga lutajući svijetom.

Možda to ne bi nikoga  posebno ni zanimalo da Vukobrat nije zidao crkve, od mora do planina, od Albanije do Dalmacije i po tome se pročuo na daleko. Bijaše to pred kraj 19. vijeka, kad nikom u Gori Crnoj i ne bijaše na umu da započne gradnju kakve bogomolje, a da se prvo ne zapita da li će je graditi Vukobrat Vragoš, jer će on crkvu podići i na zemlji i na nebu, kako mnogi govorahu. Njegove nevjerne ruke stvarale su ono u šta se vjeruje. Vjera se na nevjeru naslanjala. Bilo je nečeg metafizičkog i magičnog u tome, a sa druge strane ironičnog i u osnovi istinitog.

Nekoliko koraka iz njegove sjenke, polako je hodala Marija. Već nekoliko godina vjerni pratilac Vukobratovog neimarskog hodočašća. Mlada, lijepa žena, preplanulog lica i vrelih crnih očiju. Dubrovčanka, prijateljica noći, krenula je jednog jutra za mladim neimarom ispred Crkve svetog Ignacija njegovim stopama. Nije to učinila iz ljubavi ni iz nekog drugog racionalnog razloga. Krenula je zato što više nije imala gdje da ostane i zato što nije imala kome poći.

Ulica od Kaštela bila je njezin dom dugo vremena. Radila je u jednoj od memljivih gostionica u toj ulici, kod gazde Vlaha Horvata, čovjeka sumornih misli i nateklih kapaka. Tu je i srela Vukobrata, nijemog mladića iz Crne Gore, koji je zajedno sa nekim Dalmatincima popravljao zidine kod Crkve Svetog Petra. Općina Dubrovačka im je tu plaćala obroke, a spavali su u konacima samostana.

Marija je bila tu svakog dana, služeći hranu i oporo hercegovačko vino. Nije imala nikoga, jer joj je majka umrla dok je bila gotovo djevojčica, a za oca nije ni znala. Vukobrat je nikada nije uznemiravao, što se ne bi moglo reći za bučnu gomilu grlatih radnika, ribara, mornara i ostalog svijeta koji je u krčmi boravio svakodnevno. Glasno su upućivali masne šale i ponude, rumeni od vina i jarkog sunca sa morske pjene. Stoga joj nije bilo teško uočiti onog jedinog koji je ćutao, uglavnom bijelog od kamene prašine, suve kose i žuljevitih dlanova. Zapazila je da ima crne oči, gorštački surove i duboke. Nije joj se dopao, samo je zbog svog hendikepa bio drugačiji od drugih. Djelovao je utamničeno u svom paralelnom svijetu i potpuno sam. Ta njegova odsutnost je budila u njoj samo sažaljenje i ništa više od toga. Izgledao joj je pomalo mračno, a ravnodušnost i ta trunka sažaljenja je bila sva emocija koju je prema takvom čovjeku mogla prepoznati u sebi.

Godinama je patila u svojoj jazbini na spratu iznad krčme u kojoj je radila. U ta četiri kamena zida uglavnom  je provodila svoje slobodno vrijeme. Često je djevojački sanjarila kako će se jednog dana na vratima pojaviti lijepi mladić, oličenje njenih naivnih maštarija, pružiti joj ruku i odvesti sa sobom u neki bolji i ljepši svijet, van ovih zidina i uskih kamenih ulica.

Odrasla  je u bijedi sa svojom majkom, služavkom.  Nikada nije pitala ko je njezin otac jer ga majka nikada nije pominjala.  Plašila se da iza zida ćutanja,  postoji samo tama neke patnje koje se njezina majka nije željela sjećati. Osjećala je ponekad u njezinom pogledu i riječima da je ona sama bila uspomena na mladalački grijeh, zauvijek živa rana na majčinom srcu. Od takve rane se čovjek nikad ne oporavi i sa njom je i u grob legla.

Od tada se snalazila kako je znala i umjela. Često ponižena, radila je najteže poslove, ali joj je od napora uvijek bilo teže odsustvo ljubavi, hladnoća u duši na toploj jadranskoj obali. Muškarci su najčešće bili grubi, nepristojni i nametljivi, a žene su je posmatrale sa neskrivenom zlobom i pakošću. Znala je biti meta olake psovke i uvrede, a nerijetko i teškog šamara gazde, Vlaha Horvata. Ogrubjela u najljepšim godinama, prihvatala je svoj život kao usud i zlu kob, breme koje joj je pripalo, a koje se nositi mora. Za bolje nije znala.

Prihvatila je, u suzama, i kad je bez mladalačke čednosti, ostala pod krupnim, mlitavim tijelom pripitog gazde, utrnjelih bedara i bolnog stomka. Slutla je da će tako biti i mirila se sa tim.Taj trenutak je bio potpuno izvjestan, samo je bilo pitanje vremena kada će se desiti. On je namijenjen onima, poput nje, što u život ulaze ranjivi i nezaštićeni, kojima je patnja, sudbina i pratilja kuda god krenuli. Ljepota je bila proklestvo kojim je plaćala svoju koricu hljeba iako nije trebalo biti tako. Zveckanje novčića na gazdinom stolu nakon čega bi on samo odsječno i strogo, očima pokazao da ide u svoju sobu sa onim ko daje novac, iznova je otvarao kapiju na koju navire zlo.

Skidala bi svoju odjeću, lijegala u postelju i posmatla fleke vlage na plafonu, zamišljajući da se to u stvari ljulja nekakva barka na nemirnom moru, zajedno sa njom i njenom malenom sobom, da je teški miris mornara neizostavni dio mora, a sve se završavalo kad bi oslušnula zvuk koraka koji se udaljavaju polako . Onda bi se vrata zatvarala, a u sobicu ulazila nepodnošljiva studen odnekud sa daleke planine. Zveckanje novca je prizivalo te daleke mećave koje su se uvlačile u njezinu postelju u bilo koje doba godine.

Te noći je studeni vjetar stigao ranije. Nosila je tri čaše vina za pijanog Vlaha i njegova dva prijatelja, kroz kasni večernji sat, kad joj jedna čaša skliznu sa poslužaonika i pade na pod. Podbulo lice njezinog gazde, na kojem su poput vodnjikavih mrlja stajala dva svijetla oka, gledalo je u nju. Trgao ga je zvuk polomljenog stakla, unervoženog u dugom pijanstvu. Dva svijetla demonska oka pala su na nju kroz izmaglicu i lelujanje prostora. Sagnula se da pokupi staklo sa poda obasuta skoro nerazumljivim psovkama i uvredama. Drhtavim okrvavljenim prstima hitro je kupila parčad srče kad je ledena ruka  dohvati za kosu, a onda se silovito sruči na njeno lice. Sa dlanova se prosuše komadići polomljenog svijeta i poput poplašenih golubova  prhnuše kroz prostor. Kiša malenih kristala padala je po ništavilu. Od takve kiše ništa ne raste, od nje ugine u nama i ono što nije još zasađeno. Odgurnuvši tešku drvenu stolicu Marija je ustala sa kamenog poda. Potrčala je prema svojoj sobi i zadihana zaključala vrata, a snažna mećava grunu sa druge strane i u sobu unese onu trojicu.

Borila se za vazduh dok joj je Vlaho rukom pritiskao usta da ne vrisne, dok su joj njegovi prijatelji trgali odjeću sa tijela. Nije brojala udarce ispod kojih su ostajali plavorumeni podlivi, samo se more istog trenutka zaljulja tako silno da više nije ni htjela da vrisne iako joj više niko nije stezao usta, samo je stezala zube, boreći se da ne ode na dno, zajedno sa barkom i pijanim mornarima koji su naizmjenično i grubo nasrtali na njezino tijelo. Činilo joj se da voda prodire sa svih strana i čamac se puni hladnom, slanom vodom. Pekao je taj ukus vode u svakom damaru. Tijelo nije ni osjećala, bila je to samo ponižena i ugažena gomila bespomoćnog mesa razvučena po polumračnoj sobici. Ponovo su koraci nestali u daljini. Prikupljala je srču razbijene duše, odsutnim pogledom, okrvavljenim jagodicama na prstima.

Jutro nad Stradunom bilo je maglovito kada je poniženo izašla kroz polomljena vrata svoje sobice želeći da u njoj ostane košmar od prethodne večeri, da ostane miris alkohola i znojavih, prljavih muških tijela. Neuredna i povrijeđena, izgrebanog vrata i izubijanih udova, krenula je niz ulicu i skrenula prema Crkvi svetog Ignacija. Osvrnula se nekoliko puta, uplašeno i nastavila da korača dalje. Htjela je da sve bude san, ali nije bilo tako.

Sjela je na stepenice pred crkvom i duboko uzdahnula. Iznad vrata je nijemo posmatrao anđeo isklesan u bijelom kamenu mediteranskom. Ćutao je i gledao raširenih krila. Marija je gledala u njega očiju punih suza, tražeći bilo kakav odgovor, riječ utjehe, vjeru. Htjela je pobjeći pod njegova krila, naći tamo zaštitu od surovog svijeta. Da li nas bog ovako ćutke gleda uvijek kada nam je potrebna njegova pomoć? Kakav je on to uopšte? Da li je vjera čovjekova samo strah, pred onim, koji je ljudski rod iz raja protjerao samo zbog jedne jabuke? Gdje je bio sinoć dok je patila? Ako nije vidio, slijep je, ako je gledao, ravnodušno i ćutao, onda to i nije onaj u koga vjeruje. Preplavi je ogorčenje i nemoć, te okrenu glavu na drugu stranu.

Da si bog, preobrazio bi se u vuka i jurnuo da pronađeš onu trojicu i sa njih pokidaš prijesno meso. Zašto anđele,  nemaš vučije oči?

Trg bijaše prazan i vlažan, čekajući da se magla podigne i po njemu prospu topli sunčevi zraci. Marija je drhtala što od straha što od hladnoće koja joj je okovala srce.

Umjesto vuka, na trgu se ukaza Vukobrat Vragoš. Hodao je polako, ostario od sudbine, ne od godina. Pogleda prema Mariji koja se skupila na stepeništu, spusti glavu i nastavi dalje. Ona je gledala za njim, i sama zaleđenog glasa. Prikupi svoju haljinu, hrabrost i kob, ustade i pođe za njim. Od tog trenutka Vukobrata Vragoša pratila je njegova Marija Magdalena. 

Nije se pitala kuda ide i zašto ga prati poput psa lutalice koja svoj dom nađe tamo odakle ga nijesu otjerali? Pamtila je kako su prošli kroz Vrata od ploča i izašli iz Dubrovnika i da se nije više osvrtala. Pamtila je kako su poslije nekoliko sati zastali da odmore, da su hodali u tišini i da se Vukobrat nekoliko puta osvrtao da vidi da li ga i dalje prati, a onda nastavljao dalje. Kada je sjeo pod neku maslinu zastala je na putu. On je ispred sebe, iz torbe koju je nosio, izvadio nešto hrane i to što je imao podijelio na dva dijela. Znala je da je taj drugi dio za nju. Nije ona ni osjećala glad, ni umor, dušu joj je obuzimala tama očaja i besmisla. Ipak je sjela pored njega i pojela nekoliko zalogaja koji su joj se zustavljali u suvom grlu. Nikada ga nije zavoljela, nije mogla, nije ni željela, pratila ga je samo zbog toga što je osjećala da je Vukobrat neće povrijediti i to joj je na neki neobjašnjiv način bilo dovoljno. Može li se od života tražiti manje? Da li je zrnce sigurnosti mnogo od silne božije milosti? Zašto ga nije dobila, da li je bog u kojeg je vjerovala bio mrtav ili joj je poslao ovog čovjeka?

Vukobrat je zidao bogomolje, da li on vjeruje u svevišnjeg, pitala bi se ponekad? Nikada ga nije vidjela da se prekrstio, pomolio,  naklonio, ništa od svega toga nije radio. Po odjeći je odavno zaključila da je Crnogorac, još kada ga je ugledala prvi put. Crnogorac i čovjek, toliko malo, a tako sve.

Sada je bila njegov pratilac, onoga koji ništa neće pitati i kojem neće ništa objašnjavati. Njemu se neće pravdati zbog polomljene čaše, njih dvoje su samo saputnici na putevima nesreće koji su se slučajno ukrstili ono jutro pred Svetim Ignacijem. Da se nijesu ukrstili na tom mjestu, jedini put kojim je dalje mogla je onaj koji je vodio južno, sa stijena, od Svetog Petra prema moru, a otuda nema povratka. Čudni su putevi božiji.

Ljudi su mislili da je ona njegova žena, koja ga prati u njegovom nomadskom životu jer nema gdje ostati. Spavali bi u istoj prostoriji, dijelili zarađeni obrok, bez riječi, u tišini.  Nije bilo pitanja, to su podrazumijevali. Ona je sa druge strane, koliko je mogla, pokušavala da mu se nađe u pomoći iako on to nije tražio. Samo bi kad padne noć, oboje odlazili na suprotne strane prostora koji su dijelili. Poput slučajnih saputnika znali su da će se njihovi putevi jednog dana razdvojiti, isto onako kako su se spojili.

Vukobrat o tome kao da nije ni razmišljao, jedino je nije tjerao od sebe, a to je njoj bilo dovoljno. Sa druge strane, Marija se ponekad i pitala da li on razmišlja o njoj? Vidi li u njoj ženu ili samo dio sudbine koji se sa sobom nosi do momenta kada nas takva sudbina ostavlja sama po sebi? Ponekad bi ga osluškivala kako spava, potonuo u neke duboke nejasne snove. Slušala bi iz prikrajka, trudeći se da čuje neki znak, nagovještaj, bilo šta. I njegovi snovi, kao i stvarnost bili su potpuno nijemi. Na njegovom licu i u njegovom pogledu, takođe, nije mogla odgonetnuti ništa. I lice i pogled su bili isti, kako prvog, tako i svih ostalih dana. Proticalo je samo vrijeme.

Potonuo u sopstvenu tišinu za koju je Marija vjerovala da je u stvari neprisutnost, potpuna otuđenost od svijeta koji ga okružuje. On je živio u nekoj paralelnoj stvarnosti u kojoj nije bilo mjesta za nju. Nekad bi zbog toga osjećala i potištenost, ali se vremenom navikla na to. Pratila ga je bez smisla,  kao sjenka koja se tako, sama od sebe vezala za njega. Znala je da će doći i taj dan, kada će se poput lista odvojiti od njega i nošena vjetrom otići na neku drugu stranu, a do tada, neka ide kako jeste. „Da li će on primijetiti da je više nema? Hoće li mu nedostajati?“ Na ta pitanja nije imala odgovora i sve rjeđe je imala potrebu da pita i da o tome razmišlja. Oni su dva stranca, dva brodolomnika koji plutaju na istoj brodskoj krhotini. On je nije odgurnuo od tog „ čudnog splava“ i to je sve. Zato što je shvatio da joj treba pomoć, zato što je čovjek. Ništa više od toga. Tako je i logično. Kad dođe momenat, rastaće se, oboje znaju. I ne treba da bude drugačije, jer bi bilo previše slučajnog, previše mašte.

Sada su tu gdje jesu. Na uzvišenju sa kojeg se moglo vidjeti selo. On zastade, gledajući odavno neviđeni pejzaž. Osjeti tugu u grudima, žal za prošlim vremenom i svojim tužnim životom. Duboko uzdahnu od umora i nelagode susreta sa onima koje nije vidio odavno, očekujući podozrenje, jer niko nije postao svetac u svom selu. Gore na Plavoj planini, vučjem domu, pod  Hrastovim brdom, grob je njegovog oca. Tu je poginuo i tu su ga Crnogorci sahranili pod gomilom morskog kamenja. I danas se na pojedinim mjestima vide fosilni ostaci života koji je bujao u nekom pradavnom moru. Može li čovjek iz svog ništavila zamisliti vrijeme u kojem su planine bile na morskom dnu i da im se grobovi nalaze rasuti u okeanu. Okrenu se prema Mariji koja je i sama zastala i blago osmjehnu. Ona je sa njegovog lica čitala pomiješana osjećanja koja su ga obuzimala, zbrčkana po naboranom čelu.

Lice joj bijaše rumeno i vlažno od znoja, a pramenovi crne kose pod maramom umršeni i prašnjavi. Željela je da ga ohrabri  videći i sama neodlučnost i strepnju u njegovim očima. Htjela ga je podstaknuti, još jedna bogomolja koju će podići i ništa više od toga. Nije znala da stoje na mjestu sa kojeg se vidi Vukobratovo rodno selo i na kojem lelujaju uspomene slično dimu na zgarištu. Sjenka nesigurnosti mu preletje preko lica i ona se osmjehnu u znak podrške ne bi li ublažila njegovu kolebljivost s kojom je išao prema ovom mjestu kao prema sudilištu.

Dolje je njegova kuća, maleni, skromni dom, koji je napustio već godinama. Tako je htio i tako je sudbina htjela. Bila je to mrvica dobrodušnosti, ostvarenje želje, koje nam se dešava u obliku samilosti nad neispunjenim očekivanjima. Lakše mu je bilo da ode, da više u majčinom pogledu ne vidi onu tugu što je rođen takav kakav jeste i ono lažno, priprosto sažaljenje mještana koje više boli od njegove tišine. Znao je da je tako bolje za sve. Patnju će odnijeti sa sobom, a ljudska oholost će uvenuti kada ne bude imala čime da se hrani.

Ispod naizgled tmurnog i strogog čela ležala je neizrečena priča Vukobrata Vragoša, izubijana i izmučena i  u osnovi  besmislena. To je priča malog čovjeka koji pati, a čija se patnja podrazumijeva, jer nema malog čovjeka bez patnje, ni patnje bez malog čovjeka. Tako je od kad je svijeta, okamenjeno i nepromijenjeno. Drugačiji poredak bi bio zbunjujući, neodrživ i suprotan svemu. Zato je i prihvatao to sa gorkim mirenjem, noseći teret koji mu pripada, usudom i rođenjem.

Odlagao je dolazak, nije mu se radovao, ali sada nije mogao nazad. Tu je, na domaku svog ognjišta i temelja sa kojeg će podići kuću božiju, ni sam ne znajući kome je i zašto potrebna? Ako je bog po svom liku stvorio čovjeka, onda je to poraz i boga i čovjeka. 

 

OSVAJANJE TEKSTA:


Go to top