ARHIVA ANTIBARBARUS

Ovogodišnji dobitnik Nagrade “Risto Ratković” Nedžad Ibrahimović  je rođen u Tuzli. Objavio knjige književnih i filmskih studija i eseja: Prelamanje eseja (1989), Čitalac na raskršću-Uvod u Midhata Begića (2001), O poeziji, pticama i drugim varkama, američka predavanja (2011), Bosanske filmske naracije, dokumenti o raspadu (2012), romane: Inkapsulirana tijela (Buybook, Sarajevo, dva izdanja 2014.) i Kuća Teodore K (Fraktura, Zagreb, 2019), te knjigu poezije “Mala povijest smrti i pisanja” (2016.) U zvanju redovnog profesora zaposlen na Filozofskom fakultetu u Tuzli. 

KAKO UMIRU RODITELJI

Jedno za drugim. Otac sklanjajući se od svijeta,
mati kao da u njeg prvi put ulazi - svuda okolo
su prštale fontane. Sve prozirniji, s krilcima
vilinog konjica, otac se u smrt uvlačio ponizno
kao u altamirsku pećinu. Dok nas je majka vukla
za rukave, potom se izvinjavala i ljutnje nam
opraštala, on je bio prezrela voćka kraj prašnjava
puta. Ne možemo se sjetiti kada, kamo, niti zašto
je otišao? Kao na žurnom projektu, majka je oko
sebe lukavo zidala zidove u koje je pad već bio
ugrađen (Svijet, djeco, umire!) tako da ne moraju niti
pasti. Nikad je nije bilo više među nama. Umirala je
sasvim barokno.

Kad su oni otišli, mi smo sjeli za kuhinjski stol,
nasuli po čašicu rakije, i rekli Eto, to je to!, a onda
podijelili što je iza njih ostalo. Oportunizam od
oca, izravnost od majke, od njega gusti mrak, od
nje zasljepljujuće svjetlo. Od njeg ribarski štap, od
nje jezero uzburkano. A pošto je jedan bio njen,
a drugi njegov, svako se uselio u ono što mu je bilo
najbliže. Jedan u pećinu, drugi u jezero.

Nikad se više nismo sreli.

KNJIŽNIČARKA

Dopadale su mi se žene malih očiju ili velikog nosa,
one kratkonoge ili one bez grudi, ono što im je
nedostajalo ili je bilo višak, sam sam popravljao.
Dopadale su mi se te nježne strune, njihova
violinska tijela amaterski pravljena i taj višak smisla
što su nosile sve te nagluhe, polunijeme i hramljuće
ljepotice. I voljele su i one mene. Bile su nježne i zle,
te okrutne čuvarice.

I bila je jednom jedna knjižničarka koju sam više neg’
majku čekao. Imala je najljepši strabizam i crne oči
koje su svijet listale slijeva nadesno i zdesna nalijevo.
Prestala je osjećati ljude onda kada više nije osjećala
knjige. Potom su mirise izgubile i ruže koje sam joj
krao ispred fakulteta, jorgovani i lipe pod prozorom,
automobili i tramvaji, Drava i modro nebo nad
Slavonijom, parkovi i fontane, golubovi i njihovi
spomenici. Samo ti još mirišeš, rekla je.
Čuvaj me! I čuvao sam je.

A onda je jednog dana izišla iz knjižnice - slušaj,
knjižnice su groblja ljubavi! Rekla je i da sam postao
veliki, i da joj je zbog svega žao, da me više ne osjeća.

A svijet, ovaj svijet, za mene je ostao isti kakav je i
bio, bezbojan i bljutav, bez mirisa. Osim ovog oštrog
i kiselog kojeg inače imaju stare knjige i knjižničarke.

SUZE GRADA

Ti pogužvani stari muškarci i rascvale
te divne dame što na klupama nježno brišu oči,
rado bi pobrisali ovaj svijet bez dubine, ovo
vrijeme lišeno kriterija i želje za interpretacijom.
Tako bi rado ovaj svijet bez konteksta koji ne treba
njih, u ovoj jeseni prije konačne zime i beskonačno
udaljenog proljeća, željeli vidjeti svježim i čistim,
pogledom bistrim. Znaju - samo suze omogućuju
čist pogled na svijet.

Tek potom, kroz prste, ukažu se sivo mače u
rukama musava Cigančića i šljašteća fontana što pere
guzicu mastodontskom konju i mitskom jahaču
na centralnom skopskom trgu.