Radoman Čečović, rođen je 1979. godine u Pavinom Polјu kod Bijelog Polja. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću (Odsjek za srpski jezik i književnost). Objavio je dvije knjige: Krivotporene pjesme (2011), Priče o malim i velikim čudima (2013, sa Kemalom Musićem) i jedan je od autora Čitanke s elemntima teorije književnosti za prvi razred srednjih stručnih škola i Čitanke za drugi razred srednjih stručnih škola. Profesor je u Gimnaziji “Slobodan Škerović” u Podgorici i predsjednik Savjeta JU Ratkovićeve večeri poezije.

IMPRESIONISTIČKI MOGUĆ, ALI I PROKAZAN SMJELAC O JEDNOJ PJESMI NEDŽADA IBRAHIMOVIĆA, KAO O SAMOĆI PROSTORA, KAO O SUZAMA GRADA

Ne vjerujem onima koji sviknuto i tek tako zauzimaju knjigu i o njoj pišu kao o predmetu dovedenom do estetskog totaliteta. Ne vjerujem tumačenjima koja su viviseksijski zahvati na onome što nije tijelo već otjelotvorenje pjesme. Ne vjerujem da je danas moguće pjesničku knjigu sagledati kao cjelost, ni poetske ni ideološke – estetike, naravno. Vjerujem, tekst mi je svjedok, da se sve velike i male fascinacije poezijom događaju samo u njenom čitanju, upornom. Aparatura izričaja je kompromis koji pravimo sa sve vidnijom sumnjom u nauku o književnosti i očekivanom artikulacijom da je nešto dobro, a nešto drugo nije.

Bio je voz, na nekoj liniji koja povezuje Bijelo Polje i Podgoricu. Ljudi poput mene nose tašne sa bezbroj džepova i stvari gube izistinski, ali nikada zauvijek. Te noći, u gužvi pripitih i pospanih maturanata, i pružnih radnika, koji su govorili o evropskom zajmu za rekonstrukciju pruge, ja sam u sebi čitao Obiteljske i druge strašne pjesme. Da li je bitan trenutak u kome nemušti čitalac čita poeziju? Da li i čitanje teksta ima kontekst koji ga određuje? Ima, sigurno. Nije sve u znanju o poetici, nešto je i u oživljavanju pjesme kroz čitaoca koji svjedoči prostoru van njegove epiloške granice. Impresionistički moguć i prokazan interpretativni smjelac dogodio se sam sobom. Kloparanje točkova mu je bila pomajka.

 SUZE GRADA 

Ti pogužvani stari muškarci i rascvale

te divne dame što na klupama nježno brišu oči,

rado bi pobrisali ovaj svijet bez dubine, ovo

vrijeme lišeno kriterija i želje za interpretacijom.

Tako bi rado ovaj svijet bez konteksta koji ne treba

njih, u ovoj pjesmi prije konačne zime i beskonačno

udljenog proljeća, željeli vidjeti svježim i čistim,

pogledom bistrim. Znanju – samo suze omogućuju

čist pogled na svijet.

 

Tek potom, kroz prste, ukaže se sivo mače u

rukama musava Cigančića i šljašteća fontana

što pere guzicu mastodonskom konju i mitskom jahaču

na centralnom skopskom trgu. 

Kao da pred pitanjem o apsolutnoj poeziji čitalac i nehotice počinje da se meškolji, da se domunđava sa svojim čitalačkim iskustvom, uprkos sadržajima i strukturi čitalačkog očekivanja. Utihnula je maturantska graja, pružni su radnici došli do istine o zajmu, a ja sam, postajao svjestan da se u meni, nemuštom, budi neki unutrašnji i čitalački sluh. Nameće mi se ritam, i biografija koja nije samo skopska, ni autorska, ni bartovski divno mrtva, već i moja. Savršen opis prostora u kome čami savremenost poraženih i prokazanih predmetnosti. I gorka, jedna, želja, za drugačijim.

Jednom davno, dok sam bio dijete, želio sam da napišem pjesmu o mastodontima. O izumrlim divnostima svijeta kome sam čitalački svjedočio. Poslije je došla poezija kojoj nijesam saznao ni kraj ni početak. Čak ni Aristotel, taj vječiti tragalac, nije našao zadovoljavajaću definiciju poezije. Ja tumaram za odjekom Nedžadove pjesme, kroz gluhost poželjne ljepote skopske fontane, kroz riječ guzica, kroz muku da se svijet svede na ono što u jeziku taj svijet zaista jeste. A jeste divno nježan i beskarajno istrošen. Nikada od ove fascinacije neće, kao nekada u hotelskoj sobi Novog Sada, nastati pjesma. Crnjanski je mrtav, jer autori umiru, zajedno sa kontekstom. Živi su samo čitaoci, nemušti i zagledani, u tekst koji se ne umije objasniti, već samo sobom čuti, u kloparanju konteksta.

Maturanti spavaju. Pružni radnici ćute. Podgorica je blizu.

 

             

BORČE PANOV, POEZIJA

Borče Panov je savremeni makedonski pjesnik, dramski pisac, prevodilac i esejista. Rođen…
maj 20, 2024

Tatjana Zeković - POLIPTIH

Rođena u Podgorici 1968.godine. Završila je odsjek za francuski jezik i književnost na…
maj 02, 2024

Dino Lotinac, PRIČE

Rođen je 1986. godine u Sjenici. Studije književnosti završio je na Državnom univerzitetu…
dec 05, 2023

Bogić Rakočević, STIJENE

Bogić Rakočević je pjesnik, prozni pisac, književni kritičar, antologičar i TV autor.…
nov 22, 2023

Petar Matović, Somot i dim

Petar Matović rođen je 1978. u Užicu, završio je studije srpske književnosti u Beogradu.…
nov 12, 2023

MAJA SOLAR, A HTELA SAM

Maja Solar je ovogodišnja dobitnica nagrade „Risto Ratković“, za knjigu poezije „A htela…
avg 30, 2023

JIN ŚAOJUAN, ANDSKI KONDOR

(Yīn Xiǎoyuán, “殷晓媛” na Mandarinskom) je avangardna pjesnikinja i autorica koja stvara u…
mar 01, 2023

Anđela Bulajić, SLAGALICA

Anđela Bulajić rođena je 1995. na Cetinju. Godinu dana studirala je svjetsku književnost…
nov 26, 2022

DANILO LOMPAR, Tri pjesme

Danilo Lompar, rođen 2. januara 1978. godine na Cetinju. Objavio je 22 knjige poezije.…
jul 29, 2022

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top