ARHIVA ANTIBARBARUS

sjedeljka sa ličnim duhovima

volim da slušam kako puca staklo

i sve se vraća u prvobitno stanje

komadi

ko mari

kapilari

kao korali

pucaju

volim trajno nepopravljive stvari

privatno groblje

sjedeljka sa ličnim duhovima

keks i čaj

čitam značenje riječi minimalizam

stresem se

nastavljam da listam rječnik

i ne pronalazim se tu.

na zapadu

Čarli, čak se i ne trudimo da budemo suptilni

dok krademo šećer iz Sahera

jer šećera nemamo

a ti piješ kafu s dvije pune kašike

danas za ručak jedemo

pastu s tunjevinom, bez tunjevine

nedjelja je i prodavnice ne rade

i da rade, svejedno je

kažeš voliš

kako nam socijala u duetu s boljim životom svira rebra

tvoja omiljena pjesma

i plastične paprike tvoje omiljene igračke

Čarli, moramo poći

u grad s lukom i dosta ribe

ručaćemo pastu s tunjevinom, bez paste

baš nas briga koji je dan

ali, Čarli, negdje

gdje nije važno odakle dolazimo

dok god se smijemo,

dok god se smiju s nama.

niko nikad nije umro u Beču

Klaus (20) umjereno uzima drogu

umjereno pije

noću ide kući uberom

u metrou

ne priča sa strancima

metro je crkva

tamo svi govore u sebi

osim ludaka od kojeg okreću glavu

on je svačiji prijatelj

ali priča isključivo sa bogom

bogu je neprijatno

on se smješka dok ne izađe na sljedećoj stanici

Klaus (50)

sve češće radi analize krvi

svjestan da je umiranje preskupo

ne može da priušti slobodne dane

Klaus (80) je na težim drogama

broji dane i vagone

danima i vagonima unazad

pa se zbuni i krene iz početka

smije se blago i zahvaljuje

kad mu ustupim mjesto

volim da gledam

njegov veliki nos

i slutim njegova nedovršena posla

ali on ima vremena

ima vremna

ima vremena

jer niko

nikad

nije umro u Beču.