ARHIVA ANTIBARBARUS

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U Ljubljani je na Filozofskom fakultetu diplomirao komparativnu književnost.

Objavio je zbirke pjesama Sutre (1991.), Reka [Rijeka] (1993), Odpiranje delte [Otvaranje delte] (1995.), Nasledstvo (1998.), Drevo in vrabec [Drvo i vrabac] (1999.), Nafta (2002.), Lokomotive (2004.), Jesensko listje [Lišće jeseni] (2006.), Copati za hojo po Kitajski [Papuče za hodanje Kinom] (2008.), Oblika raja [Oblik raja] (2011), Počasna plovba [Lagana plovidba] (2014.), Avtomobilski bluz [Automobilski bluz] (2016.), S prsti premikamo topel zrak [Prstima pomičemo topao zrak] (2018.) i Sanjska knjiga [Knjiga snova] (2020.). Napisao je i jedanaest knjiga eseja: Svetloba znotraj pomaranče [Svjetlo unutar naranče] (1996.), Pesem ostaja ista [Pjesma ostaje ista] (2000.), Pešec [Pješak] (2003.), Čitanka Panini (2007.), Rilke proti Novim fosilom [Rilke nasuprot Novim foslilima] (2009.), Visoko poletje na provincialnih bazenih [Visoko ljeto na provincijalnim bazenima] (2011.), Opičje žleze, telefoni in nesmrnost [Majmunske žlijezde, telefoni i besmrtnost] (2013.), Sto romanov in nekaj komadov [Sto romana i nekoliko komada] (2014.), Sedeti v temi [Sjediti u mraku] (2017.), Ene in drugi [Jedne i drugi] (2018.) i Arheologija sedanjosti [Arheologija sadašnjosti] (2020.) te preveo knjige poezije hebrejskog pjesnika Jehude Amihaja Ura milosti (1999.), američkog pjesnika Billya Collinsa Kidanje snega z Budo (2010.), srpskog pjesnika Aleksandra Ristovića Obiranje jabolk (2016.) i bošnjaškog pjesnika Abdulaha Sidrana Zakaj tonejo Benetke (2017.). Od slovenskih nagrada za poeziju primio je: Nagradu slovenskog književnog sajma za prvijenac, Zlatu pticu, Nagradu Prešernovog fonda, Jenkovu nagradu, Župančičevu nagradu, Plaketu Tončke Čeč i Velenjicu – čašu besmrtnosti, a od stranih: Majska rukovanja (Titograd 1990.), Herman Lenz – Preis (Langenburg 1999., Njemačka), Premio della VI Edizione del Festival Internazionale di Poesia (Genova 2000., Italija) i Nagradu Wyslava Szymborska (Krakov 2016., Poljska). Njegove su samostalne knjige prevedene na više stranih jezika. S obitelji i psom živi na rubu Ljubljane. Već trideset godina djeluje kao samostalni umjetnik.

Napuštanje kuće u kojoj smo vodili ljubav

Moram pisati, sada dok sam još tu. Vidim – nijemo
pozdravljanje
prostorija koje gube život. Izgleda kao sporo umiranje.
Naša kuća gotovo da je nalik čovjeku koji se oprašta.

Njegovi organi polako gube funkcije. Postupno postaju
neupotrebljivi. Ponekad ih budim natrag u život. Vraćam im
prvobitni sjaj – oživljavam umiruće prostorije dok perem
posuđe,

dok usisavam tepihe, dok brišem prašinu koja se nakupila
na knjigama.
Tko bi i pomislio da pjesnik, da bi sebe smirio, izvodi takvo
nešto? U kuhinji je sat koji pokazuje tri i pet. Ti si ga

podesila i njegove kazaljke još uvijek stoje na tom vremenu.
Nije
prebrz, nije prekasan za bilo koju promjenu. Sve je zastalo
u njemu i sve će ostati u njemu. Za druge ne znam, ali mogu

ti reći za sebe, što za mene leži u tom točno određenom
vremenu –
tvoje tijelo, kad si obučena u crnoj kratkoj suknji stala na
prste
i u svjetlu začetog ljetnog popodneva, u mirisu blagog
srpanjskog

zraka htjela podesiti sat prema rasporedu svoga života.
Nikada ga nisam navio. Nisam htio da ometa moju, našu
bezvremenost. Koja je još uvijek tu, najesen, u toj jedinoj
toploj

i živoj sobi, u kojoj dopuštam da se u meni naseli laž, koja
još obećava
nekakvu slatkost trajanja što se u popodnevima, na trenutak,
meko
izvije iz agonije prepuštajući je smirujućem drijemežu.
Morat ću

napustiti kuću u kojoj smo vodili ljubav, u kojoj sam osjećao
rezonanciju tvojih koraka, u kojoj me je mila nježnost tvoga
glasa. Drvo vani, u jednoj noći odbacilo je sve listove. Ja nikad

neću moći odbaciti sve svoje uspomene. Ogrebotine na leđima
su se zacijelile, a zvuk tvoga smijeha još uvijek odzvanja u
mojim ušima, i stvari koje si mi podarila još uvijek uporno
opipavaju

moje oči. Ne može biti velike pjesme i potpune harmonije. U
približavanju potpunoj harmoniji bolje je šutjeti i plivati u
tišini.
Riječi su tada suvišne. Sada idem van. Možda će mi jezik

novembarskog vjetra otkriti još neku tajnu koja mi je ostala
neotkrivena, možda će to napraviti lik Cesarea Pavesea, koga
u ovo vrijeme uporno slijedim. Ljubljana, Torino, sve je isto

kad si sam. Moj jedini život je poezija, i što više
ona pobjeđuje, to više ja gubim.
(1991.)

Sapun

Mi Slovenci imamo oči uperene u
transcendenciju, udvajanja, ogledala i
kozmos. Sveti gnjev naše je vrhovno
osjećanje. Lijep poput benzina na vodi, poput
nerazgovjetne crne mrlje u noći. Modernisti
su se proglasili vrhovnom kastom. Muhe

idu na govno. Modernisti na Slovence.
Sociolozi na moderniste, i premda nitko
nikoga ne jebe, uvijek imamo nekakav
bestjelesni grupni seks. Poslije smo
malo zbunjeni a za obljetnice gutamo
klasike. Mlade književne zanesenjakinje ih

gutaju pliće. Starije, seksi komandirke
književnih klubova dublje. (Jednako sam lud za jednima
i za drugima.) A dani teku mirno dalje, jedino mlade
doktore humanističkih znanosti ponekad živcira
nedostatak sudbonosnih priča. Prepoznat ćeš ih
po baretama. Njihov je šetački korak dug,

kao da su sve vrijeme na sindikalnoj ekskurziji
u Heidelbergu. Ambiciozni pjesnici iz provincije
hodaju gradom zamišljeni i astralni.
Najviše ih nadahnjuje sjedenje na sastancima.
Modernisti nisu u gradu. Žive u udžbenicima,
u divljenju studenata književnosti,

u doktoratima i na akademijama. Travanjsko
nebo puno je trikova a poezija je poput hoda.
Nikada ne znaš gdje ćeš stići. Nikada se
ne baviš time hoćeš li pružiti najprije
desnu nogu a zatim lijevu ili će biti
obratno. Nikada ne znaš hoćeš li hodati samo

u mislima ili ćeš se okliznuti na sapunu
i pasti među Zvijezde, u Škare,
u Žir, u Bijelo da bi zatim izašao na
površinu negdje u Liliputu ili Brobdingnagu,
kao miljenik naroda i struke –
još jedan žalosni i ugruvani modernist.
(2005.–2013.)

Povratak kući

Prašnjave ceste, glas koji se diže iz grla i
rastapa u pustinji, miris ulaštenog parketa
nekog rujanskog jutra, dijalozi svjetla
i sjena koje smo zaboravili zapisati, mogućnost

da budemo na nekom drugom mjestu, premda je neosporno
da su noge utisnute u ovaj asfalt a vrijeme se
poput žive odbija u žilama. U svemu tome tražimo
utočište kad se vraćamo kući.

Nebo nad glavama je smežurano, a dolje se, negdje
desno, čuje smireno mreškanje rijeke u koju
nikada ne stupamo dvaput. Ponegdje, za nekoga, to je
tako, uvijek tako. Kod kuće nas čekaju stvari

odgurnute u tišinu, i katkad nam se učini
da je neka zaboravljena ptica prhnula iz
jutarnje magle, uputila se prema granicama očekivanja,
jer život se sastavlja sada, kad nema lica

koje bi promatralo svoj odraz u staklu,
ni ruke koja bi po stoti put ove večeri prelazila obrazima,
ne bi li provjerila starost nekoga tko nas ustrajno
očekuje. Mirno odjekuju koraci koji plaze uz vlažne

zidove noći, mirno teče ona tamna rijeka
koja će se ujutro pretvoriti u srebro, mirno, sve više
i više, raste udaljenost koju sjećanje još može izmjeriti,
i lagano, kao ti koraci, vijuga u naručje neizvjesne
budućnosti.
(1992.)

Lagana plovidba

Noćašnja noć je mirno more
a krevet splav koji nas održava
na površini. Dok dišemo, nehotice
se dodirujemo i uvježbavamo polagano

brojanje na prste. Kad se u snu
stišćemo, nehotice brišemo
granice između naših toplih koža
i snova koji nas žele odvojiti

i rastresti u vremenu. Jedno dijete
okreće se između nas. Drugo dijete
pliva i lebdi u tvojem trbuhu.
Tišina je u svakom od nas

ravnomjerno raspoređena a krevet
uhvaćen u bezvjetrici. Nas dvoje
smo njegove žive stranice, zaštitne
ograde u svjetlu i u tami.
(2007.)

Vrt, Bach

Tu nema smrti. Svi oblici samo se prelijevaju
jedni u druge. Sve pliva i lebdi. Kad zatvorim oči
vidim makadam koji leti u nebo. Bagremi su
darežljivi svojim sjenama, rasiplju bjelilo
mirisa. Trešnje im odgovaraju s druge strane
vrta, s vanjskog ruba dana. Njihovo će govorenje
uskoro postati crveno. Pročelja sivosmeđih kuća
s plamtećim prozorima poput mnogousnih divova jedu
popodnevno sunce. Žuti bageri oglodali su
brdo. Malen sam. Milujem malu macu, nižu
od svibanjske trave. Čujem glasove ljudi koji ulaze
i izlaze iz kuće iza mene. Kad idu unutra, ližu
ih mrak i studen, a kad se vrate van, na njih
se saspe sunčeva prašina. Jorgovan odvaja
naš vrt od ceste, odvaja naš vrt od svijeta. U
njegovu unutrašnjost prodiru samo razdrobljeni
glasovi i razrezane sjene. Svi me zovu imenom i
polažu ruke na moju glavu. Još ne znam za riječi –
Ljutnja, Strah, Mržnja, Bol, Odlazak. Ne poznajem
prostore iza njihovog zvuka. Ništa ne poznajem,
samo ovaj vrt, beskrajan domet očiju što mjere svijet.
Kad legnem na leđa, vidim oblake. Dišem
li oprezno, oblaci se mijenjaju. Sad su: avion,
pseća glava, konj, ovca, dlanovi donositeljice snijega.
Sada plovimo zajedno. Sedam mora i devet
brežuljaka do prve rijeke i zadnje doline. Nikada
kraj vrta. Nikada kraj svijeta. U sobi svih sati,
na križanju svih dana gori vječno svjetlo ili
samo jedna svijeća. Svejedno je. Na unutrašnoj
granici zlata okreću se stranice budućnosti. Jer sam
malen, ne znam ih čitati. Jer sam malen, mirno
pužem ispod kapka Vremena. Vrata u svjetlo širom
su otvorena, tapecirana i meka. Nikoga ne udaraju,
nikoga ne odbijaju. Ležim i gledam i nečujno
dišem. Vrt će se svakog trena pretvoriti u oblak.
Tako najduže traje u arhivu neba.
(1999.–2002.)

Stvarnost postaje nevidljiva

Jednom će se sve vratiti. Prvo sjećanje:
stožac svjetla u očima djeteta. Izmiješana doba.
Bagremi u ranim jutrima. Svijet sačinjen od svjetla i sjena.
Svijet sačinjen od rose i travnja. Jednom
više neću biti tako izgubljen; zatočenik u rastućoj
oluji sadašnjosti. Jednom će moja krv kolati
tijelima odlučnih muškaraca a vrijeme protjecati u smjeru
suprotnom od svojega i mojega starenja.

Nad šahtom će se okretati kotač. U zemlji
će se karbonizirati stabla. I onda ću moći reći:
„Tu sam bio. Tu sam se vratio. Tà uopće
nisam ni otišao. Ni u ovom ni u nekom
drugom tijelu.“ Djed će oživjeti. Baka
će se naginjati nad šivaćim strojem. Jer smrti
zapravo nema, postoji samo zov u neke druge
krajeve, da bismo se odvojili i ponovo pronašli,
da bismo izmijenili dojmove iz naše trenutne odsutnosti.

Mnogo sam čitao i razmišljao, ali ne znam
odakle smo došli i zašto baš mi,
s ovim pokretima i licima, s ovom zatajenom
blagošću u glasovima i srdžbom zbog sitnica.
Možda smo svatko za sebe putovali iz različitih
smjerova, da bismo se na kraju susreli. Možda
smo bili svatko za sebe poslani da vremenu dodamo
svoje vrijeme. Disanju svoje disanje. A iza slojeva
tame na nas čekaju prazni međuzvjezdani prostori
a iza njih naše prave dječje sobe i u njima
naši pravi dječji krevetići.

Govorim i prisjećam se. To me smiruje.
Ništa neću razriješiti. Nikada ništa
ne razrješavam. U daljini koja je ostala iza mene
zbilja postaje nevidljiva. To je sudbina,
sve ostalo je opsjena, pontonski mostovi
preko morā odvojenih trenutaka, predanih
zaboravu. Kuća u kojoj se od mene odljuštilo
djetinjstvo pretvara se u beskončni hotel.
Gosti su odavno otišli, ali na vratima
još vise natpisi – NE SMETAJ.

Na jednom planetu je zima.
Stojim kraj prozora. Uvijek stojim kraj prozora.
Tijelo mi loše pristaje. Možda sam ga
ukrao. Zamijenio u garderobi iz snova. Možda
sam ga izgubio plivajući vodama mrtvih.
Otac i majka sjede na verandi. Njihova tišina upliće
se u šum vjetra. U moju krv. Ljubav nije izreciva.
Ponekad je razotkriva svjetlo. Uvijek opisuje
šutnja. Jata ptica prelijeću uzvisine
na kojima se drobi zadnje sunčevo svjetlo.
Dok ih gledam, osjećam da i sam mogu letjeti.
(2002.–2014.)