ARHIVA ANTIBARBARUS

Rođen je 1964. u Bosni i Hercegovini. Od 1992. živi i radi u Francuskoj kao novinar (rock glazba & jazz) i kao književnik. Od 2008. piše izvorno na francuskom, jeziku svojega egzila, i kao profesnioalni pisac objavljuje kod pariškog Gallimarda.

Godine 2014. dobio je Prix du Rayonnement de la langue et de la littérature françaises Francuske Akademije. U veljači 2020. objavljen mu je drugi dio Le Livre des Départs (Knjiga Odlazaka, Gallimard), započete trilogije o egzilu.

Knjige su mu prevedene (pored izvornog francuskog) na engleski, njemački, španjolski, talijanski, bugarski, česki, turski, bosanski, hrvatski, slovenski i srpski. Njegovi romani adaptirani su za kazalište u Francuskoj, Belgiji i Švicarskoj. Živi u Briselu.

Knjige u Francuskoj:

– Le Livre des Départs, Gallimard, roman, 2020 – Manuel d’Exil (comment réussir son exil en trentesix leçons), Gallimard, roman, 2016. – Réédition poche, Folio Gallimard, 2017.

– Ederlezi (comédie pessimiste), roman, Galimard; Prix du rayonnement de la langue et de la littérature française de l’Académie française, 2014; Prix des lecteurs de la ville de Brive, 2014.

– Sarajevo Omnibus, roman, Gallimard, 2012; Prix littéraire européen ADELF 2013. 75 – Jésus et Tito, roman, Gaïa Editions, 2010; Prix de Jeunes Lecteurs Européens

– Jean Mannet, Cognac, 2012; Prix Des Lycéens & Apprentis PACA, Marseille, 2012; Prix Des Jeunes Européens, Lyon 2011.

– Archanges (roman a capella), roman, Gaïa Editions, 2008. – Perdido, roman, Le Serpent à Plumes, 2005. – Mother Funker, roman, Le Serpent à Plumes, 2001.

– La vie fantasmagoriquement brève et étrange d’Amadeo Modigliani, roman, Le Serpent à Plumes, 1995; Réédition en poche ‘Editions du Rocher’, 2005.

– Chronique des oubliés, récits, Le Serpent à Plumes, 1994; Rééditions en poche ‘Le Serpent à Plumes’, 1996, 2000.

– Les Bosniaques, récits, Galilée, 1993; Rééditions en poche ‘Le Serpent à Plumes’, 1996, 1998, 2000. Knjige u Hrvatskoj.

– Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad, Quorum, Zagreb, 1987

– Odricanje svetog Petra, Quorum, Zagreb, 1991.

– Kod Alberta, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006

– Mother Funker, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.

– Egzil za pocetnike (prijevod Mirna Šimat), Vuković & Runjić, Zagreb, 2018.

 

Onima koji su pridržavali zdjelu i kruh arkanđelima

i koji su ostali daleko u magli sjećanja iza nas.

Onima koji su čuvali vedrinu, djetelinu i plug. Onima

čija je trava ostala nježna i laka, kao zaboravljena

svila ženskih marama. Svima onima koji su

učestvovali u našim ceremonijama, koji su udarali

golim dlanovima o kamen, bez boli, bez straha kao

u iščekivanju istinske noći. Onima koji su brodili po

umirućim mislima koje izviru iz ljudskog trpljenja,

koji su jeli mladi sir, kruh i luk u vjeri koja proždire

smrt. Onima koji su klečali na šarenim ćilimima,

koji su poznavali divotnost cvijeta i sjaj u krošnjama

jasika, breza, crnog hrasta i drijena. Svima onima

koji su zajedno s nama prelazili rijeke, dodirivali

vrhove plavih proplanaka i poslije onkraj druma

palili vatre razgovarajući s iskrama, providnim

komarcima i zvijezdama.

 

Onima koji su padajući, svuda, slijepo, bez reda,

kao mrazom otkinut behar, udahnuli svetu prašinu.

Onima koji nisu odmah prepoznali studen, ni bunar,

ni onu prazninu koja ostane na grani kada odleti

ptica. Svima onima koji su se stoljećima odazivali na

ime čovjek, sin i brat. Onima koji su sada dugo tijelo

bez daha, i dah bez tijela. Koji su ledena ledenica,

krunica i tespih. Onima koji su olovom prešli u ništa.

Onima koji su postali hladno pa prazno. I to baš tim

redom, kao u igri.

 

Svima njima pišem, svima njima kažem:

 

Ako ga ima, bog bi se konačno trebao i pojaviti.

 

Onima za koje proroci nisu imali vremena. Onima

koji kao voda promijeniše oblik: oblak, kiša pa potok

koji umre od žeđi pod srpanjskim suncem. Svima

onima koji kao plamen, u početku silan, završiše kao

ohlađen pepeo zaborava. Šaka praha koji raznosi

vjetar. Onima čija krv drži korijenje da bi šuma

ostala šuma. Onima s kojima smo dijelili botaniku

našega djetinjstva, čitav jedan svijet, mikrokozmos,

zelene bubamare, rogati vitezi jelenaka, i čudni

leptiri koji podsjećaju na cvjetove. Svima onima

koji su bolje od nas poznavali alkemiju ulja, brašna i

tijesta.

 

Onima koji čisto i spokojno trunu u očnim dupljama

mrtvoga psa i mrtvoga vepra. Svima onima koji su

postali mokri zidovi samoće, samo duša bez tijela.

Onima koji su sada gljiva, plijesan, neki glavati

vrganj koji živi i hrani se od ove vlage.

 

Onima koji su sada dio svih naših samoća, svake

tuge, svakog sna i svih naših rastanaka. Onima koji

su umrli bešumno kao sjenke oborene božijom

rukom. Svima onima koji sada stanuju u očima

kukaca i krunicama, u kemiji i kamenu, u paučini

koja se sama od sebe nahvata po kutovima naših

soba. Svima onima tamo u tami. Svima onima koji

nas čekaju, koji nas gledaju očekujući, bez mnogo

nade, sumrak šeste noći i svjetlo sedmoga dana.

 

Svima njima pišem.

Svima njima kažem, dobri moji Bosanci:

Za onoga koji odlazi i za one koji ostaju, postoje

dvije jeseni.

 

 

***

Beskrajna noć, mislim: gadno vrijeme kao mač visi

nad našim glavama. Ne sjećam se svih faza svog

povratka kroz ovo bakreno nebo. Ne sjećam se po

kojem su se redoslijedu događale stvari. Ja sam taj

neugodan intenzitet koji sumnja, onaj pripovjedač

koji traži tvoju prisutnost u suštini klorofila.

Nemogući prostor između poraza i onoga što se zove

pobjeda.

 

Zabilježio sam sva mjesta gdje sam te osjetio.

 

Kao Borges, preimenovao svako poglavlje svoga

beskonačnog pisma tebi. Prosuo sam tri kapi vina

ispred sinagoge i zapalio svijeću svetom Nikoli

Putniku i Milesu Davisu, knezu anđela.

 

Pod nogama mi se stvorila kao čudo u Kani hrpa

prašine. Kažem – ne bojim se, ali nisam lav. Osjećam

se jednostavnim kao oblak, ili kamen, u ovom

svijetu, i na mome putu, bez kraja. Ranije, majko

moja, bio sam pjesnik. Zatim sam postao vojnik i

zatvorenik. Sad sam nula. Ovdje sam umro toliko

puta da je to postalo nepristojno. Ne uzimam nikakve

lijekove protiv bolova, ništa, samo promatram, kao

koru nekoga stabla, svoje rane.

 

Nešto poput plamena stalno me budi u mraku.

Vrijeme je puška, zaborav je pas i ljubičasta smrt. Ne

postoji ništa dovoljno teško ili dovoljno snažno pod

suncem da izbriše našu bol i moje sumnje. Na dlanu

držim sjene svoje braće. Grad, more i prah. Nazvao

sam, kao alkemičar, svaki miris tvoje prisutnosti

u meni. Zapisao sam svoje strahove preciznošću

javnog bilježnika. Zatim prešao Hrvatsku, Sloveniju,

Austriju i ujedinjenu Njemačku. Granica je uvijek

granica. Policajci i carinici, carinici i policajci. I

unatoč svemu – Danke Deutschland, želim da svaka

zemlja ima policiju poput tvoje.

 

Ovdje u Francuskoj, jedna me žena ohrabrila da ipak

ostanem u životu.

 

Tako sam se ponovno rodio kao pjesnik.

 

Sada sam miran čovjek, sretan, ali još uvijek pomalo

grozničav i slab.

 

Moja se zemlja, majko, boji mene.

Oni koji će mi suditi, također.

 

***

Ja sam svugdje i nigdje. Mogu biti svi ljudi i nitko

od nas. Malo Židov i malo Arapin. Ponekad sam čak

i Skandinavac. Veliko sunce i oblaci; ponekad sjena,

ali vrlo često svjetlost.

 

21 gram sam Venecije i tri tone Aleksandrije,

matematika sam, metafizika i apstraktna umjetnost.

Svježa voda i topla krv, smokve i visoki minareti

boli.

 

Istodobno sam sveto bilje i crvena svjetla lupanara.

 

Brkati, bradati i bosonogi.

 

Ja sam kraljica hrvatskih maslina i španjolskog

grožđa, soli i ružmarina.

 

Ja sam ptica, udaraljke i svaki instrument.

 

Brojač i pripovjedač, pjesnik i pripovjedač.

 

Na konju ili na magarcu, brodom i pješice.

 

Znam astronomiju, mogu shvatiti svaku travku i

izvući klorofilne esencije iz nje.

Ja sam onaj koji nosi violinu na ramenu; onaj koji

omogućuje stablo limunu i zmije na kamenu. Sva su

moja braća arkanđeli; moja imena i moja plemena

napravljena su od plamena i pepela.

 

Ja sam graditelj, slastičar, poljoprivrednik i apostol.

 

Ponekad sam svjedok, ponekad izdajica.

 

Ponekad umrem, a ponekad oživim ponovno jer

mogu biti i prorok.

 

Ja vodim ljubav poput rata.

 

Mene je lakše ubiti nego voljeti.