ARHIVA ANTIBARBARUS

Anđela Bulajić rođena je 1995. na Cetinju. Godinu dana studirala je svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, a zatim je završila studije pozorišne produkcije na Fakultetu savremenih umjetnosti u Beogradu. Bila je član književnih kružoka iz Beograda, gdje je čitala svoju poeziju. Članica je Foruma mladih pisaca KIC-a ,,Budo Tomović''. Pjesme su joj objavljene u šestom i sedmom zborniku mladih pisaca KIC-a, u elektronskom izdanju Vavilonske biblioteke, Čovjek- časopis, Kuš časopis i u zborniku Rukopisi 44.

Slagalica 

 

Bila sam mala, govorili su da je to najljepše

vozila sam rolere i biciklo

gutala sam vlasi svoje kike

njom se branila od nasilnika.

Imala sam cipele za šetnju i cipele za trčanje

bile su mi uske, nijesam znala da ih izujem.

Nosila sam torbu na oba ramena,  u njoj  sveske prepune slova

nijesam znala da ih čitam.

Sadila sam suncokrete, zasipala zemljom beton

nijesam znala da hodam po njemu.

Koristili smo lastiku za igru

skakutala sam preko nje dok me nisu gurnuli,

više nijesam bila tako mala

 igra  nije bila  bezazlena .

Učili su me da moram da se srušim

da se složim u kutiju

i odrastem među njena četiri ćoška.

Rekli su mi, što se duže kuvaš, mekša si, brže će da te vare

što se brže kuvaš, lakše će da te gule

htjela sam da porastem i  izbjegnem ulazak u taj lonac

u koji te strpaju i  poklope

onda nema nazad.

Poslije sam prestala da mislim o tome

radila sam najbolje što sam znala

znala sam da trčim

govorili  su da je to najljepše,

dok nijesam počela da se saplićem o sopstvene noge

dok nijesam zaboravila da ustanem

dok je beton nicao  iz zemlje.

  

Ukosnice i druge sitnice 

 

Podrezati nokte, pričvrstiti šnalu na glavu

bezbijedno izaći u svijet,

sjajem prelakirati nokte,

pa ruke omekšati voskom,

iznad čela staviti ukosnice,

na usni zagristi mirisno labelo od višnje,

ubaciti stopala u lavor,

napuniti ga vodom i zaroniti u njega

glavom, grudima i nogama.

Premazati boju preko korijena kose,

povući prstima trepavice od crnog mastila,

namazati obraze vazelinom i limunom,

popiti mnogo tečnosti,

izbljuvati mnogo tečnosti,

umiti se medom i čajem,

gledati kožu od gline kako se pari sa kostima,

stomakom dotaći maslačak koji niče iz zemlje,

progutati njegove latice,

sve uhvatiti u šaku i nositi kao zrna šećera.

Položiti prste na hladan beton,

pustiti kamičak da se ureže u palac

da ostavi rupice i krv 

onda opet podrezati nokte 

skinuti ih do mesa

kroz zube usisati jagodice

znati da je bolje

kad malo boli

bolje od: ne osjećati baš ništa.

 

Oblikovanje

 

Postala si meka, žvaću te kao kuvani krompir

prave od tebe rogobatne oblike

poput gline za pečenje

sa časova likovnog

postavljaš sebi zamke

nema nimalo lukavstva u tvojoj gestikulaciji

prstima otkrivaš nesigurnost

sijeku ti riječi kao komadiće mesa

plašiš se da pokažeš zube

još uvijek imaš samo mliječne

brod si od propalog stabla hrasta

pukotine sa svake strane

u moru morskih pasa

svojevoljno toneš

spremaju te za muzej voštanih figura

opasni ljudi kojima vjeruješ.

Lomnjiva si kao grana za potpalu vatre

usisaće te kroz zube

oni koji imaju kutnjake. 

 

Srećni ljudi

 

Na kafanskom šanku

ostavila sam sve prinčeve svog života

bilo ih je desetak, svi su bili pravi

preko šanka od jednog metra

pružala sam ruke

ka hladnom zidu

pustila sam da mi uhvati šake

svaki gost koji je volio vino.

Etanol i vodenasta, tjelesna tečnost

najbolje sredstvo za dezinfekciju radne površine

pikavci su ostavljali okrugle tragove

na mermernoj dasci

koja život znači

mračna mjesta najbolja su za skrivanje

svi ti srećni ljudi, koji okreću glave

ka mom vratu

u dahu im miriše pepeo

nespretni plesači sa ranjenim stopalima

kunu se u dejstvo berbe iz 1995.

godina mog rođenja, pomislila sam,

ništa se ne dešava na mračnim mjestima

lovci i ulovljeni mijenjaju uloge.

 

Svijet u bilježnici

 

Poželim da napišem pjesmu kad se upale noćne lampe

sačekam da svjetlost uđe u moje riječi

i otkrije mi njihovo značenje.

Svako slovo zvuči beznadežno

nedostaje kopča koja povezuje stihove

dok se jutro najavljuje posmatram grad u kojem sam odrasla

postoji samo taj trenutak

u kojem nastaje pjesma.

Šekspirov duh obitava na uzglavlju moje sveske

miris mekane grane pokušava da se pretvori u strofu

mjerkam se sa vodom iz lavaboa misleći da sam Ofelija

tražim u svom liku objašnjenje za protok vremena,

od pjesme ni glasa.

Gledam ulice kako žive same za sebe

asfalt se pretače u metafore

ništa se više ne dešava napolju

svijet postoji samo u pjesmi.