Rođen je 1986. godine u Sjenici. Studije književnosti završio je na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, gdje je odbranio master tezu o tematskim krugovima u poeziji Muhameda Abdagića.

Piše književne prikaze, poeziju i prozu. Radove je objavljivao u književnoj periodici. Dobitnik je druge nagrade na Festivalu umjetnosti u Tuzli. Autor je knjige "Tragom Uspinjanja".

 

SVITANJE

Želio sam da umrem u zelenim haljinama... (Muhamed Abdagić)

 

Znači li smrt i umiranje?

Brzo je zgužvao list i stavio ga u unutarnji džep sakoa. Ostarjelim, naboranim šakama prekrio je lice i čvrsto pritegao glavu...

Svakoga dana u isto vrijeme izlazio je iz stana. Osvrnuo se nekoliko puta iza sebe, sasvim pažljivo da niko drugi ne primijeti. Bili su tu. Kao i uvijek pratili su svaki njegov korak. Iznenađenja nije bilo. Sedamdeset i pet mu je godina. Više od pola života osjeća da ga prate. I kada bi mu drugi govorili da umišlja i da oni ne postoje, osjećao bi im prisustvo.

Može li čovjek živjeti bez sjene?

Često bi duge noći provodio razmišljajući o tome i pokušavajući da im uhvati lik, da vidi ko su oni. Znao je šta žele. Prate ga  već skoro pedeset godina. Možda je želio da im se prepusti. Neka uzmu to po šta su došli. Ponestaje mu snage. Osjeća da prestaje da se boji, a što je najgore, kao da više ne osjeća strah. Oni su neželjeno postali dio njegovog života. Neka pokupe sve. I njegove rukopise...

Svakako ih niko osim njega ne čita. Nikome nisu bitni. Svaka vrata se na pomen njegovog imena zatvaraju. Od kad mu se Šaćir ne javlja počeo je pisati na marginama novinskih listova. To je dobar način da ostaneš nezapažen. Kada te prate, to ti i biva cilj. Možda će tako njegove riječi, poput vode, naći svoj skriveni put. 

            Kretao se uvijek istim ulicama u pravcu Vilsonovog šetališta, nadajući se da će ga tamo čekati Šaćir-efendija. Možda ga je izmislio kao i one sjene koje ga godinama prate. Nakon toliko vremena nije mogao jasno razlučiti da li su stvarne Zastajao bi na tramvajskoj stanici i sačekao da se oko njega stvori gužva. Nekako mu je to ulivalo sigurnost jer se osjećao manje uočljivim. Dok bi se desnom rukom oslanjao na staru tramvajsku šipku, lijevo rame mu je uvijek bilo naslonjeno na ivicu prozora. Krišom bi posmatrao putnike kojih je bilo sve više. Razmišljao bi o strahu. Mogu li se ljudi izboriti sa njim? Mnogo godina pokušava i taman kad mu se učini da je uspio, nešto ga demantuje. Najteže su mu padali dani koje je proveo u zatvoru. I dalje je mogao osjetiti neizvjesnost koju je nosio svaki sumrak i neopisivu radost koju je budio prvi trag zore. Zidovi ćelije pomažu ljudima da osjete iskupljenje sopstvene krivice. A kada je nemaš? Kada ništa ne osjećaš? Onda toneš. Svaki dan se pretvara u vječnost. Dovoljno je da ti se ime nađe u nekoj beznačajnoj fusnoti. Onoj protiv koje se nećeš umjeti izboriti, onoj u kojoj će te proglasiti izdajnikom, neprijateljem i bez ijednog dokaza vječito krivim. Čemu sve ispisane stranice u životu ako ti margine potiru sve što si ikada stvorio? Sasvim je dovoljno da kažu: Kriv je! I ti čekaš, nestaješ... Iščekuješ da prođu godine, da te zaborave ili da te se sjete.

U tim najtužnijim trenucima u stomaku je osjetio žar a onda strujanje koje se  širilo duž čitavog tijela završavajući se u blago savijenim šakama.

- Vjeruješ li u reinkarnaciju, Šaćire?

Pisanje je doista najteži čovjekov usud.

Provlačeći se kroz gužvu trudio se da niko posebno ne obrati pažnju na njega. Stigao je do klupe koja je od sunca dobrim dijelom bila zaklonjena razlistalom krošnjom stare lipe. Volio je miris tog drveta koji ga je tako podsjećao na djetinjstvo, rodno mjesto i široka, zelena pešterska prostranstva. Žmurio bi i duboko udisao miris koji se poput leptira približavao već skoro ugašenom plamičku i opet ga rasplamsao da poput buktinje razgori najskrivenije osjećaje. Ljudi nikada potpuno ne odlaze iz svog zavičaja. Uvijek, makar ispod nokta, nose mali grumičak zemlje po kojoj su prvi put koračali. Navirala bi mu sjećanja, slike svojih prijatelja, mladalačkih ideja i poleta, literature koja im je bila prozor u svijet. Tih godina je počinjao da piše. U rascijepu između ideologije i religije je prvi put zgužvao papir ispisan stihovima. Godinama nakon znao je da tuži za istim onim što ga je potaklo da bude ono dijete koje će revolucija baciti niz vodu.  Samoća je zasigurno bila  najveće žarište tuge. Dani su mu se pretvarali u noći, proljeća u jeseni.

Šaćir opet nije došao. Na klupi nije bilo nikoga. Možda više nikada neće doći, pomislio je pisac. To je u njemu izazivalo neobičnu uznemirenost. Ma koliko pokušavao, čovjek nikada ne može prihvatiti samoću. Svaki dan mu je postajao isti. Dolazio bi na to mjesto, provodio određeno vrijeme u čekanju i odlazio. Nije primjećivao nikakve promjene, ljude koji su prolazili, ptice koje su križale horizont. U trenu je osjetio zvuk starog sječiva koje se zariva u koru jabuke i presijeca je na pola. Nikoga nije bilo. Osjećao je  Šaćirovo prisustvo. Vjetar je nosio miris svježeg hljeba. Šutio je.

- Mislio sam da nečeš doći, gotovo radosno progovori pisac.

- Ali ja ne postojim. Niti sam došao, niti mogu otići. Vrijeme je da već jednom prestaneš da me čekaš.

- Snijevam, Šaćire... noćima već jedan isti san. Mali bunar na samom kraju Pešteri, ograđen bjeličastim kamenjem. Dubok. Prazan. Na dnu – dječak. Ostavljen. Sam. Uplašen.

- San je od Boga, činilo mu se da govori Šaćir.

- Svaku noć spuštam čelo na pod i osjećam da me uzimaju. Samo tada uspijevam da savladam nemir. Sjene su i dalje tu. Ne napuštaju me. Nemam više snage. Uželio sam se svitanja. Hoću još jednom da ugledam golubove kako strmovitim letom izleću iz svojih gnijezda, prije toga...

 

***

Toga jutra ljudi su zahvatali vodu ispod starog vodeničkog kamena. Mlade vrbice potapali su u nju i ostavljali ispod rascvjetalog drveta. Pisac je sjedio u parku okružen bijelim brezama koje su točile svoj proljetni sok. Nad starim bedemom prvi put su ove godine poletjeli golubovi. Očima je pratio njihovo uzdizanje k nebu. Osjećao je da se i sam pokreće, kako se nešto izvan njegovog tijela uzdiže i prati njihov let. Nikada do tada nije osjećao toliki spokoj. Lutaju duše, ali jednom iznenada, pronađu svoj mir. Negdje na obali rijeke djevojčica je skupljala odbačena  perad i njima ukrašavala svoj šešir. Na prozoru malog stana koji gleda na ulicu, sletjela je ptica plavog repa. Ispisane hartije prekrila je prašina. Jedan dječak je kraj čovjeka, koji je zaspao na klupi, pronašao knjigu neobičnog naslova Uspinjanje. Kasno popodne uskim putem išla je mala dženaza. Stari sahadžija se zanimao koga to ljudi prate. Rekoše mu da međ' onim bijelim čaršafima leži pisac. Odmahnuo je rukom i bacio punu šaku zrnevlja uličnim golubovima.

Na drugom kraju visoravni, u tamnoj sobi,  zaplakalo je dijete. Majka je zapalila svijeću da njome presiječe mrak.

 

 

USPINJANJE

Tiho je koračao sarajevskim ulicama trudeći se da ga niko ne primijeti. Nije obraćao pažnju na prolaznike koji bi mu s vremena na vrijeme presijecali put. Jedino na šta se usmjerio bili su spontani taktovi njihovih koraka. Pokušavao je da u sebi upamti tu ritmiku, dok je na naboranom licu osjećao tople sunčeve zrake koji su se prelivali preko Igmana. U jednoj ruci nosio je crvenu jabuku, svježe ubranu u komšijskom dvorištu na Vratniku. Približavajući se kamenom zidu koji je opasavao harem Husrev-begove džamije usporio je da bi, po navici, osmotrio da li ga Harun čeka na kamenoj ploči preko puta Mula Mustafinog dućana. Nije ga uspijevao vidjeti. Prvi put nakon toliko dana. Osjetio je strašnu uznemirenost, hladan znoj mu je natapao dlanove. Okretao se, pogledom ga tražio u grupama ljudi koji su se rasuli čaršijskim ulicama. Na dobro poznatom mjestu stajalo je nekoliko iskljucanih jabuka i hrpa starih papira koji su izmijenili svoju boju. Dječaka nije bilo.

 

                                                                        *** 

Šaćire,

jutra mi sporo sviću. Duge su noći u ovom malom, sarajevskom zagušljivom stanu. Odavno te nema.

Ne dolaziš. Zato ti pišem. Svakodnevno.  Znam da ćeš mi opet reći kako ne postojiš i da nikada nisi ni dolazio, kako je sve samo moja fikcija, ali...

Skoro da sam zaboravio miris pešterske zore, rosne trave i crvene jabuke koja bi se razgranala iza roditeljskog doma. Kako sam samo tada bio sretan. Zaista, samo dijete moće osjetiti bezuslovnu sreću. Ne sjećam se kada sam se posljednji put smijao. Možda svaki čovjek i ne poznaje stvarnu sreću. Pitam se da li je i to osjećaj koji nam je u životu od Boga dar, osjetimo ga, zavolimo i ako ne uspijemo da ga sačuvamo on nestane i nikada ga više ne možemo povratiti.

Često mi pred očima dolaze slike dana koje su mi pojeli skakavci.

U zatvoru sam.

Tu mi iščezava svaki komad duše. Kada učiniš zločin, pretpostavljam, biva ti lakše. Osjećaš krivicu i ona vremenom jenjava, jer svaki trenutak trebalo bi da posvetiš pokajanju. A ovako, ja tužim, čamim.

Ne osjećam ništa. Zašto?

Može li čovjek biti kriv bez krivice? Postoji li ona uopće ili je to samo percepcija pojedinca? Guši me samoća. Moj jedini korak u život je visoki prozor na vrhu oronulog zatvorskog zida kroz koji, ako imam sreće, rano ujutru se provuče po koji sunčev zrak.

Sa ljudima ne razgovaram. Ne čujem ni pitanja da bih im ponudio odgovore. Mislim da me niko ne primjećuje. Samo mi ti dolaziš često. Čujem te, osjećam, ali ti ne mogu ništa reći. Riječi nekada ne uspijevaju odmah pronaći put. Potrebno im je vrijeme, ali su neuništive, nezaustavljive. Poput vode, izborit će se i napraviti sebi prolaz. Zato ti pišem.

Prošlo je mnogo godina od tada. Starost me iscrpljuje, a i dalje proživljavam isto. Možda nikada nisam ni uspio da pronađem slobodu. Da li ljudi ikada mogu biti slobodni? Četrdeset godina i više pokušavam se osloboditi tereta koji mi je promijenio svaki segment života. Teško je kada ti sude, a ne znaš zbog čega. Još je teže kada te osude, a da ti ne daju mogućnost da barem pokušaš shvatiti krivicu. Osuđen bez zločina, oslobođen bez slobode, živim, a ne osjećam da sam živ.

Pisao sam ti kako me već dugo muči jedan isti san. Snijevam dječaka. Na dnu bunara. Samog. Ostavljenog.

Jednog jutra, prolazeći pored Mula Mustafinog dućana zapazio sam na kamenom pločniku preko puta, dijete sa izraženim crnim kovrdžama. Sjedilo je i radosno podizalo glavu k nebu. Nisam mogao proći a da ne zastanem. Sjeo sam pokraj njega i pružio mu crvenu jabuku, ubranu iz najljepše vratničke avlije. Nije me primjećivao. Bio je slijep. Kao da je Bog želio da ga sačuva i ostavi ga čistog, ne dajući mu da vidi ono što mi očima gledamo. Rekao mi je da se zove Harun. Pričali smo tog dana dugo. Saznao sam da voli ptice i da su mu one jedini prijatelji, i da kada god osjeti neku tugu, one dolaze i razgovaraju sa njim. Zavidio sam mu. Volio bih da i ja mogu pričati sa njima. 

Iznenadio je se kada sam mu počeo pričati o svojim knjigama. Dolazio sam mu svakog dana da bih imao sa kim da razgovaram. Najteže mi pada samoća. Zavaravao sam se da sam se navikao na nju. Nakon toliko godina samovanja, siguran sam da se čovjek ne može navići na tu bezgraničnu prazninu.

Pisao sam ti i tada. Govorio sam Harunu da odavno ne dolaziš. Donosio sam mu pisma i čitao mu. Molio me je da mu ih ostavljam. Na poleđini svakog bila je po jedna pjesma napisana velikom Mula Mustafi. Samoća život pretvori u loše napisan dramski komad.

Morao sam ga pitati zašto uzima pisma. Iznenadilo me je. Kada god je neko od prolaznika pružio ruku i dao mu nešto, on je osjećao toliku zahvalnost i mnogo ga je tištilo što nikada nije imao čime da im uzvrati. Sva pisma je kasnije podijelio onima koji su dolazili njemu. Te noći, u praznom stanu, dugo sam plakao.

Pisao sam još više. Svakodnevno mu odnosio ispisane hartije sa isječcima iz priča i poezijom. Osjetio sam kao da se u meni ponovo budio neki novi plam života. Želio sam da Harun osjeti sreću. Sa druge strane, imao sam potrebu i želju da i sam budem sretan.

Osjećam da se nešto iz mene otrglo i da se uzdiže visoko, tamo gdje ljudska ruka ne može doprijeti, tako gdje zavist i zlo ne mogu stići, tamo gdje vlada spokoj i mirišu crvene jabuke.

Uželio sam se rodne kuće, širokih pešterskih polja i krošnjaste crvene jabuke koja se tako raskošno širila preko plota. Moram ići. Zato ti i pišem posljednji put. Znam da ćeš doći. Uvijek si dolazio kada mi je bilo teško. Otići ću danas do Haruna. Ne mogu mu reći da se više neću vraćati.

 

***

Obuzela ga je strahovita jeza kada je prišao i vidio sva svoja pisma, ugažena, pobacana, pokisla. Nekoliko opreznih golubova kljucalo je komadiće crvenih jabuka. Zar ga je Harun lagao? Rekao mu je da je sva pisma podijelio prolaznicima. I gdje je sada on?

Zabrinuto je sjeo na pločnik i staračkim rukama pritezao naborano lice. Trgnuo ga je glas uličnog čistača koji je užurbano pokupio pobacane hartije i ubacio ih u kantu. Želio je da pojuri za njim i ljutito mu naredi da ih vrati.

- Zar se tako postupa sa nečijim životom? pomislio je u sebi.

Odustao je. On je to svakako donosio Harunu.

Šaćir će sigurno doći.

U ruci je nosio svezak ispisanih papira. Požutjeli, urolani, nikome ne bi privukli veliku pažnju. Na margini je sitnim slovima bila napisana samo jedna riječ: Uspinjanje. Mislio je da ih da dječaku. Sitnim koracima se uputio prema Vratniku. Isprekidani sunčevi zraci milovali su mu izbrazdane ruke.

 

Pešterskom ravnicom prolamao se zvuk ezana. Na obali Grabovice jedan dječak skupljao je šareno lišće i od njega pravio feniksova krila. Odnijet će ih večeras do pozorišta u kom će djevojčica svirati harfu. Iznad harema Husrev-begove džamije uzletjelo je jato mladih ptica. Gledao ih je dječak sa izraženim crnim kovrdžama dok je veselo trčao čaršijskim ulicama i raznosio novine. U samom uglu posljednje strane, neko je umjesto vijesti o smrti pisca napisao:

Čovjek nije umro

ako je bar jednu valjanu misao ostavio iza sebe

bar jednu kratku riječ.

To znaš i sam, Šaćire.  (Muhamed Abdagić)

 

KRUGOVI

Spuštajući se strmim ulicama osjećao je miris probuđene trave koja se njihala pokraj visokih kamenih zidova. Proljeće u Sarajevu imalo je neobičan miris. Rascvjetali bagremovi širili su se pred očima i miješali različite mirise života.

Od kako je prvi put kročio u ovaj grad, živio je na Bjelavama, naselju u kome su svaka mahala, svaki kamen, imali neku svoju priču. Posljednjih godina boravio je u kući, čiji se zidani kameni trijem širio od glavnog ulaza prema blagoj nizbrdici, koja je vodila ka glavnoj kapiji. Natkriven razgranatim lukovima vinove loze, gorostasno je dominirao ovim dijelom naselja.

Kuća je decenijama bila prazna.

Pripadala je njegovoj porodici koja ju je, nakon izbijanja rata, otkupila od jedne sarajevske, sefardske porodice. Nana nije dozvoljavala da se u kući bilo šta mijenja. Željela je da sačuva sve što je pripadalo njihovim prijateljima, za slučaj da se oni nekada vrate svom domu. Sjećao se, još kao dijete je uvijek krišom posmatrao pažljivo isklesanu zvijezdu iznad ulaznih vrata. Danas su neki njeni kraci bili slabo uočljivi, ivice zatupljene, ali njeno postojanje bilo je svojevrsno svjedočenje vijekovnog opstajanja.

Osjećao je neko neobično olakšanje. Knjiga koju je godinama pisao konačno više nije bila u njegovim rukama. Sada je sve prepustio drugome. Neko drugi će je završiti. Njen prvi čitalac.

***

Satima je čekao da kiša prestane i laganim korakom se uputio pored Lejlek džamije ka novopazarskom bedemu. Svakodnevno je jutra provodio u parku, oivičenom kamenim zidinama, gledajući kako se sve pred njegovim očima ponovo budi. Od ujutru do uvečer, godinama već, njegov život se svodio na pisanje i neke unutarnje borbe koje je vodio, da bi mogao preživjeti, buditi se, usniti.

Pišem ti, kao i uvijek, Šaćire, ne očekujući da ćeš mi odgovoriti. Odavno to ne radiš. Ne osjećam više ni da si prisutan, ali ti pišem. Muče me snovi. Oni isti, decenijama već. Bunar je sve dublji, a ja i dalje dječak. Napušten, sam, bez igdje ikoga. Na ivicama bunara, tamo gdje već trava nadvladava kamenje, devet različitih ptica. Svaka ima potpuno neobično perje, kakvo do sada nikad nisam vidio i svakoj je glas poput najljepšeg zvuka violine. Gledaju me. Ne pomažu, ali mi nisu ni teret. Uvijek se probudim u istom trenu. Na mom prozoru se godinama smjenjuju ptice. One su mi jedini posjetioci. Svakog dana dolazi neka nova. Uvijek im ostavljam različito zrnevlje, a kada rodi dud, uberem bobice dok su još zelene, jer tada znam da će doći ona najljepša, s plavim perima u repu. Ne vjeruješ mi da s njima razgovaram. Dakako, samo se nikada ne mogu sjetiti o čemu. Možda je to, zapravo, ono što pišem.

Uzdizao se crveni ruj na samom rubu kamenog bastiona, odmah naspram ulaza u staru pazarsku čaršiju. Golubovi su se gomilali i pravili krug iznad velike kule, ispod koje je on uvijek birao jedinu, staru, drvenu klupu bez naslona. Odatle se pružao najljepši pogled na grad i satima je mogao gledati u nepregledne ćeremidne krovove malih, pazarskih dućana, niske valjkaste munare koje su odolijevale vremenu i one visoke, gorde, poput nekakvih pera, koje su ispisivale historiju jednog postojanja.

Tamo, u daljini, vidjela su se tek popravljena svježa gnijezda. Lejleci su opet došli u svoju čaršiju, kružeći iznad visokih munara, nagovještavali su dolazak toplih dana. Nebom su se nizali mali krugovi, stapajući se u jedan i neprimjetno nestajući.

Toga dana klupa u parku nije bila slobodna. Kao i obično, šetao bi okolo, pretvarajući se da ne primjećuje nikoga. Ovog puta nije mogao ne primijetiti da na njegovom mjestu sjedi jedna sasvim neobična žena. Zagledao ju je krišom, da ne bi možda u nekom trenutku, nekome od njih,  moglo postati neprijatno.

Pomišljao je kako je samo u sebi uspjela sakriti sve one neobične likove iz zaboravljenih bajki. Njena kosa bila je zapravo jedna velika, razlistala krošnja lipe iz koje su se širile tek iznikle mlade grančice i sveježi pupoljci u kojima će se tek razvijati male zelene bobice.

Osjećao je miris koji se miješao sa onom svježinom jutarnje kiše i čuvenih pazarskih jorgovana koji su dopirali sa jaza. Već odlučno, sjeo je na kamen ispred kule, odakle bi mogao malo ljepše posmatrati neočekivanu gošću. Vesela, a u isti mah zamišljena, čitala je knjigu čije su korice podsjećale na dozrele kajsije iz kojih su iznicala rasuta, vatrena feniksova pera. Sitne naočare skrivale su zamagljene oči i tiho jezero koje se nakupljalo u njihovim dubinama. Iz kose su svakog trenutka izlijetali novi pramenovi i njihali se na vjetru koji je produbljivao miris trave.

Opazila ga je i čvrsto prigrlila zgrčenu šaku drugom. Sjeo je pored nje i počeo joj govoriti o tome kako jedino na toj klupi osjeća potpuni mir. Saznao je da ona tu samo čeka autobus koji u određeno vrijeme treba doći po sve putnike i odvesti ih dalje. Prvi put je u toj čaršiji, na obalama Raške i Jošanice. Godinama je sanjala o danu kada će ostvariti to putovanje, ali je ipak veći dio vremena provela na toj klupi.

Čitala je knjigu o piscu koji je čitavog života bio progonjen i kažnjavan a da nikada nije uspio da se izbori sa nepostojećom krivicom koja mu je nametnuta. 

U njemu su se poput bura smjenjivale zbunjenost i nelagoda. Osjetio je da govori o njemu, a ipak nije mogao shvatiti kako je moguće da on može sudjelovati u nečemu što je vjerovatno epizoda nekih budućih vremena. Možda to i nije on. Možda je pored nje ipak sjedio Šaćir, a da toga niko nije bio svjestan.

Njena uvijek zgrčena šaka svjedočila je o nečemu što se nakupilo u duši, a pokazalo se na njenom krhkom tijelu. Ljudi su poput cvijeta magnolije, u mladosti lijepi, obojeni, mirišljavi, a kada ih vrijeme počne načinjati pretvaraju se samo u isušene, tužne oblike. Nakon određenog vremena, na nekom drugom mjestu, obnavljaju se pupoljci i rascvjetavaju u punom sjaju.

Vjerovala je da Bog pravedno, svakome čovjeku šalje životne prilike, poput jake kiše, da opomenu, očiste i obnove sve ono dobro što je u njima duboko pohranjeno. Pričala mu je o ratu koji i danas, kada god zaklopi oči, bukti pred njom. Neke rane jednostavno nikada ne mogu naći svoj smiraj, niti svaki čovjek može pronaći lijek za svoju bol.

Izgubila je sina. Jedinca. Izgubila je sve, ali joj ostalo nikada više nije ni bilo važno. Jedino što je uspjela sačuvati jeste neobjašnjiva radost na licu kojom je uspijevala sakriti svu bol svijeta koju je nosila u sebi.

Slušao ju je i sve više stiskao listove knjige koju je svakog dana pisao na toj drvenoj klupi. Pisao je o svojoj majci. Ženi koja je doživjela istu bol, ali nikada nije odustala od života. Tuga joj je ispunjavala svaki trenutak, a ipak se smijala, jer je tako htjela pokazati drugima da je hrabrost jedini način opstanka. Tu knjigu nikada nije uspio završiti. Godinama je već piše, ali ne uspijeva pronaći njen kraj.

Majka ga je učila da Bog uvijek ljudima, kada su u bezizlaznoj situaciji, razočarani i povrijeđeni, šalje snagu i način da im pokaže novi put. Neki krugovi se nikada na zatvaraju, samo se nastavljaju, šire, pretapaju, nestaju i ponovo pojavljaju na nekom drugom mjestu.

Pored njega sjedila je junakinja njegovog romana. Žena u čijoj kosi su se ujedinili sva raskoš i zelenilo probuđenog drveća. Čitala je knjigu o njegovom životu koju je napisao neki mladić, ne sluteći da bi Šaćir mogao saznati za nju.

Plava satenska traka skupljala je lipovu krošnju na glavi junakinje bajke. Bila je poput onog neobičnog perja ptice, koja je svakog dana dolazila na njegov prozor, čekajući zeleni dud. Pružio joj je knjigu i zamolio je da ona bude ta koja će joj odrediti kraj, ili pak novi početak.

Bio je umoran i nije mogao čekati završetak priče.

Zbunjeno ga je gledala i nije razumjela zašto to govori. Nije joj ni želio kazati. Znao je da će to sama otkriti kada bude pročitala posljednje riječi koje je napisao.

Putnici su se polako okupljali, a lipova krošnja izmicala mu je iz zamućenog pogleda.

***

U parku pisaca, nedaleko od  Marijinog Dvora, djevojčica sa plavom satenskom trakom na glavi čitala je Zapise o gradovima. Oko nje je trčao dječak iza čijih sitnih naočara se u dubinama krilo maglovito, tiho jezero. Brojao je ptice na grani i razgovarao sa njima. Tražio je jednu potpuno drugačiju. Morala je imati plavo perje na repu. Za nju je, čvrsto u šaci, nosio tek izrasle zelene plodove starog duda iz dvorišta neobične, sefardske kuće na Bjelavama.

Na nebu su se nizali bjeličasti krugovi, rasuti kao maslačkove niti. U gradu na obalama jedne rijeke, odmah ispod kule, neki ljudi zamijenili su staru drvenu klupu novom.

Čovjek koji je to posmatrao, nikada više nije mirisao lipu.

 

 

RUBOVI 

Iznad stare Lubine ulice sunce se podizalo nad bijelom tvrđavom i obasjavalo je uglačano kamenje koje je vodilo do vratničke kapije. Spuštao se sitnim korakom, razgledajući okolne kuće koje su još uvijek u sebi čuvale duh sarajevske čaršije. Nebo se talasalo nad kotlinom ispod Trebevića šireći pogled ka mahalama rasutim po obodima grada. Dolje prema Kovačima bjelasao se mermer i bacao odsjaj prema kaldrmi koja je vodila do glavne ceste. U olucima kujundžijskih dućana rasipale su se čuvarkuće modrozelenih nijansi. Nije želio ići tramvajem, već je krenuo u pravcu mostova koji su se nizali niz Miljacku. Prijala mu je jutarnja svježina, jer je uzbuđenost u njemu sve više rasla. Pokušavao je sabrati svoje misli. Večeras će ponovo igrati pred sarajevskom publikom.  Ovog puta ga je neočekivano obuzimala neobjašnjiva uznemirenost. Plašila ga je. Prošao je pored latinske ćuprije. Nije mogao ne primjetiti ostavljene muške cipele na lijevoj strani mosta. U daljini se već nazirala kupola stare Evangelističke crkve, u kojoj je već godinama smještena Akademija umjetnosti. Uvijek joj se divio i zagledao je lijepe umjetničke detalje koji su dominirali na ovoj monumentalnoj građevini.

U blizini, na samoj obali rijeke, na improvizovanoj tezgi, čovjek je jednom rukom slagao stare knjige. Drugu je sasvim nevješto skrivao u poderanom rukavu iznošenog sakoa. Nije mogao samo proći a ne pogledati šta se sve nalazilo među tom gomilom stare hartije. Sasvim prijatno, dočekao ga je sa blagim osmjehom i odmah počeo razgovarati sa njim. Pričao mu je kako je u ratu povrijedio ruku, dok je sa svojim sinom išao do komšijinog dvorišta da iz bunara donese vode. Od tada, živi ovako, snalazeći se i pokušavajući da ne dozvoli svom invaliditetu da mu onemogući borbu za život. Knjige je cijelog života volio. Prisjećao je se trenutka kada je gorjela vijećnica, prepričavao je kako je sa drugim ljudima pokušavao spasiti bar nešto od knjiga koje su se čuvale u njoj.

Posmatrao ga je i mnogo mu je prijao razgovor sa njim. Očima je upijao naslove knjiga, dodirivao ih i zavirivao u one najinteresantnije. Posebnu pažnju mu je privukla jedna, čije su korice gotovo bile potpuno uništene, uvezana starim kanapom i pričvršćena za neki pohabani svezak. Kao da ga je pokušavao odvratiti od nje, govoreći da ima toliko zanimljivijih knjiga, a da je to samo neka stara zbirka poezije koju je pronašao u stanu jednog pjesnika nakon njegove smrti. Nije čak imao namjeru ni da je iznosi tu, ali eto, jednostavno je zalutala u gomilu knjiga.

Listajući je već mu je postalo jasno da je to pisac o kom mu je prijatelj stalno govorio. Znao je neke podatke o njegovom životu, ali mu je sve to i dalje bila velika enigma. Dok je prelistavao knjigu, oči su se zaustavile na pjesmi neobičnog naslova. Tiho je šaputao i kao da je živio svaki stih.

Pjesnici vode porijeklo / od tetrijeba / jer tetrijeb kad pjeva / zaturi glavu unazad / zažmuri / i sav se preda pjesmi / i ništa ne zna za drugo /  niti oka otvara / niti hoće da zna /  i tad ga je najlakše / ubiti.

Zatvorio je korice i nastavio užurbanim korakom prema pozorištu. Nije mogao odvojiti oči od knjige, iako je to silno želio. Vidio je da je na poleđini nešto ispisano rukom. Tinta se jedva nazirala. Morao se zaustaviti i pronaći mjesto gdje nema puno ljudi. Sjeo je na samu ivicu zida koji je razdvajao rijeku i autobusko stajalište.

Znam, Šaćire, da misliš kako je čitav moj život veliki promašaj. Sanjam kako kao dijete trčim da uberem tek dozrele kruške preko ograde Huseinefendijine bašče. Djeca nemaju stvarne brige i jedino sam tada bio stvarno sretan. Ne znam zašto, ali se sve više slažem sa tobom da je na ovom svijetu moja najveća kazna pisanje. Može li se čovjek ikada potpuno osloboditi tuge ili vremenom prosto navikne na nju i ona postane dio njega? Prolazio sam jučer kraj Bašeskijinog dućana. Sjetio sam se one priče kako je on samo jednom za svog života izašao iz Sarajeva. Razumijem ga. Meni je ovaj grad dao sve ono što su mi drugi oduzeli, a to nije mnogo. Dao mi je priliku da neumorno čekam nova svitanja.

Već je bio pred pozorištem, a strah ga je poput bure obuzimao sve jače. Gledao je te strašne, kamene zidove koji su se poput bastiona spuštali prema njemu. Nije imao snage da ih odgurne, a osjećao je da mora, da želi i da je dužan da to učini. Pitao se da li su umjetnici stvarno osuđeni na patnju i zašto ga obuzima tako čudan osjećaj uzaludnosti. Šta ako se ne pojavi, ako jednostavno nestane? Hoće li se nešto promijeniti? Da li će možda strah nestati?

***

Gromki aplauz prolamao se od partera prema visokoj galeriji. Stajao je sam, a reflektori su mu onemogućavali da vidi lica ljudi pred kojima je igrao. Nazirao je samo polutamne siluete. Bol ga je presijecao od sredine stomaka šireći se prema vratu. Želio je samo da izdrži još nekoliko minuta dok se zavjesa spusti. Nije uspijevao osjetiti emociju koju je toliko želio. Tijelo kao da je blokiralo sve receptore. Gomilale su se kapi hladnog znoja na vrhovima prstiju i samo je njima uspijevao da blago dotakne čelo i time potvrdi sebi da je stvaran i da  nije u pitanju jedan od mnogobrojnih košmara. Osjećao je kao da stoji na rubu i da ga svaki trenutak dijeli od  surovog bezdana.

Dugo je sjedio na pozornici a da toga vjerovatno nije bio ni svjestan. Gledao je u izlizane daske sa naglašenim pukotinama i u skivenim šupljinama kao da je tražio neke tragove svega što je preko njih prošlo. Koliko je puta neko na njima tražio pravdu, otkrio izdaju ili samo umro.

Septembarskog jutra iznad pazarskog bedema jato bijelih golubova poletjelo je noseći u kljunovima cvjetove crvenih hrizantema. Dječak sa crnom baršunastom kosom skupljao je obrušene kamenčiće i pravio nove zidove u dnu bezistana stare tvrđave. U svojoj sobi, pisac je nepomično gledao u crno-bijelu fotografiju svog prijatelja, ne uspijevajući da iskontroliše suze.

Djevojka sa arabeskama u očima, u zelenoj tufnastoj haljini ispisivala je svoje stihove na dirkama starog klavira. Pokraj zida stare begovske kuće, voštanim bojama, slikarka je oživljavala žute dunje na plavoj draperiji. Daleko izvan grada, bijeli golubovi bacali su crvene latice preko svježe iskopane zemlje. U foajeu sarajevskog pozorišta, prolamao se Žal za drugom izgubljenim. Mladi glumac kazivao je stihove pjesnika koji je gledao golubove kako posljednji put strmovitim letom uzlijeću iznad visoke kule.

Nema te, Rifate, da me iz zuba iščupaš dušmanskih...

 

 

 

EMILIO NIGRO, POEZIJA

Pisac i novinar, pozorišni kritičar i pjesnik, porijeklom je iz Kalabrije.
okt 23, 2024

Lena Petrović, TRI PJESME

Lena Petrović (Beograd, 1984) završila je osnovne studije prava u Beogradu i master…
sep 22, 2024

BORČE PANOV, POEZIJA

Borče Panov je savremeni makedonski pjesnik, dramski pisac, prevodilac i esejista. Rođen…
maj 20, 2024

Tatjana Zeković - POLIPTIH

Rođena u Podgorici 1968.godine. Završila je odsjek za francuski jezik i književnost na…
maj 02, 2024

Bogić Rakočević, STIJENE

Bogić Rakočević je pjesnik, prozni pisac, književni kritičar, antologičar i TV autor.…
nov 22, 2023

Petar Matović, Somot i dim

Petar Matović rođen je 1978. u Užicu, završio je studije srpske književnosti u Beogradu.…
nov 12, 2023
Go to top