ARHIVA ANTIBARBARUS
Tatjana Zeković - POLIPTIH
- Detalji
- Pogodaka: 440
Rođena u Podgorici 1968.godine. Završila je odsjek za francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Živi na Cetinju gdje je i zaposlena kao profesorka francuskog i latinskog jezika u Gimnaziji. Bavi se i poslom turističkog vodiča i prevodioca. Trenutno je na master studijama italijanske književnosti i jezika.
Objavila je dvije zbirke kratkih priča, eseja i novinskih članaka nazvanih ,,Lijepa slova". Autorka je bloga: tanjazekovic.wordpress.com
POLIPTIH
Priroda poezije
Njen put je crveni konac kroz uklete vrleti, trag spašenog u lavirintu čudovišta, mrvice hleba za siromaštvo duše odbjeglih beskućnika, hijerarhija čiste radosti bez otetog smijeha, piramida sna na žegi vrele pustinje, fatamorgana slatke uobrazilje utopijske, vrtoglavica bez akrofobije, agorafobija od ljudi, urbani san ruralnog odmetnika, notni zapis bez ključa, stepenik bez stubišta, hlad bez sjenke, usud bez pokrića, čista hemija sreće bez periodnog sistema nesanica, skok bez predručenja, obgrljena rima, ukršteni pogledi, salto mortale u visinu, bezimena tuga strofičnog koda, usamljeni strah od stiha bez sloga, naseljena gomila glasova u kakofoniji, monodija komične maske, đular od trga prosutih riječi, uživanje u začaranoj šumi bez potrebe za izlazom sa početka, beskrajno uživanje u ubistvu smisla, u nespremljenom krevetu sa kosturom kraja, čiste suze u jezeru Karavađovog Narcisa, žuto, zeleno, plavo, izmiješano, srećno zamagljeno, chiaro-scuro ozareno, govor mutavca, daj mi još koji krug u toj ludoj vrtešci pjesništva.
Pjesnik
Slikar zaprljan bojama, skulptor u prašini, libertin iz kamena, istesan od sopstvene slobode da bude ono što hoće, a da se ne plaši, u strahu su velike oči boje sklopljenih trepavica, zaglavljen da ne bude, srećan da bude, njegova je jednačina sa svim nepoznatima, vječno gladan svojih slika, otetih od prvog praistorijskog non sapiensa, slijepi sa prstima u urezanim zapisima mračnih pećina, Morzeova azbuka osjećanja, koju sklopljenih očiju proba da osjeti, u jednom dahu sa vjetrom, u obrisanom staklu kiše, u smrznutom snijegu visokog minusa, u svim zabludama, koje je usvojio kao beskućnike, srećan zbog njihove sreće, radostan što je izbrisao sve tragove da je ikad postojao i bio palidrvce od vatre, nekad kumir bez svog plamena, pergament spreman da prihvati jarku i zlatnu, Leonardo bez prašine Mikelanđela, oslobođena milost za Davida, Vitruvijev čovjek sa svim proporcijama ucrtanim u sopstveni krug i kvadrat.
Inspiracija
Kradljivac bez alibija, Prometej visoko zakačenih utopija, Sizif od kotrljajućeg kamena, gozba za Tantala, sfumato bez oštrih ivica, prst Adama, koji čeka dodir tvorca, debelo obmotana zmija praroditeljskog grijeha, odraz u ispupčenom staklu, izduženi vrat Madone nad likom svog djeteta, preobraćeni pod kopitima sile, vulkanski potres sa gorućim sadržajem i bez njega, isposnik od svih bjesova, istjerivač kiše i magle, ruka, koja zamazuje sveže nanesene boje, krezuba četka i četkica, vječno žedan na izvoru, vječno gladan na Platonovoj Gozbi, a on tješi riječima: Znanje, koje imamo je samo mrvica onoga što nemamo.
Publika
Na stolicama i bez njih, gledajuća i nevideća, spoznajuća i svevideća, margaritas ante porcas, nekad ; prazne stolice, nikad ; parovi očiju iz glava, čitajuća i slušajuća, sa visokom skalom ćutanja, prazni prvi red, selotejpom izlijepljena svaka druga stolica, strah od Kovida, amfiteatar sa koridom bez bika, koji je slijep za crvenu boju, samo sa golim strahom matadora, sa živom lutkom toreadora, ostaci okrutne igre sa živim ljudima, paradna odijela na čivilucima, živi san je predjelo uz očekivanje glavnog jela u košulji srećnog čovjeka ili carevom novom odijelu ? Pitam se, pitam…