ARHIVA ANTIBARBARUS

 

Borče Panov je savremeni makedonski pjesnik, dramski pisac, prevodilac i esejista. Rođen je u Radovišu, S. Makedonija. Diplomirao je na Filološkom fakultetu makedonski jezik i književnost u Skoplju 1986. Član je Udruženja pisaca S. Makedonije od 1998. godine (u dva mandata bio je i član predsjedništva Društva), kao i predsjednik međunarodne pjesničke manifestacije "Karamanovi pjesnički susreti".

Autor je 13 pjesničkih knjiga: “Šta je Čarli Č. vidio iz naopačke”, “Ciklonsko oko”, “Stop Čarli”, “Takt”, “Gatanka od stakla”, “Bazilika rukopisa”, “Zaumna večera”, “VDAH”, “Ljudske tišine”, “Uhanija”, “Gločka”, “Soba mojih vrmenskih zona” i “Anatomija neba”. Pet pjesničkih knjiga bile su u najužem krugu za najveću književnu nagradu za poeziju „Aco Šopov”, kao i za nagradu “Braca Miladinović” na Struškim večerima poezije u Makedoniji. Autor je i osam alternativnih pjesama "Peto kalendarsko doba", "Grad dvojnik", "U sred sokaka – slijepa ulica", "Homo sapunens”, “Uhvatite mjesečara”, “Podijeljen od sopstvenog nosa” i “Ljetnji bioskop”, kao i više eseja.

Zastupljen je u više antologija u Republici Makedoniji, kako i u antologijama i zbornicima balkanskih zemalja i svijetu Njegova poezija prevođena je na engleski, njemački, francuski, ukrainski, katalonski, italijanski, rumunski, slovenački, srpski, hrvatski, mongolski i bugarski jezik. Krajem 2016. godine u Bugarskoj je izašao dvojezični izbor njegove poezije na makedonskom i bugarskom jeziku “Castice hematita”, a 2017. prepjev njegove knjige “Vdah” na slovenačkom jeziku u Mariboru. Krajem 2018 izasao je izbor njegove poezije na srpskom jeziku “Brijanje balona”, za koju je dobio nagreadu “Predrag Matvejevec” 2021. u Zagrebu. Početkom 2019. izašla je i njegova knjiga na bugarskom jeizku “Fotostiheza”, a 2021. i knjige: “Underground Apple” na engleskom jeizku u Holandiji i kniga “Krv koja žonglira s osam tisuća poetskih misli” u izdanju Hrvatskog knnjizevnog drustva. Ova knjiga je dobnila nagradu za knjigu godinu. U 2022. godini u Italiji izaslaje je i njegova knjiga „Skulptura disanja“ na itlaijanskom i engleskog jezika. Isto tako i u 2022, iz stampe je izasle njegova kniga “Ćelavi grad” na poljskiom jeziku, a 2023. godini u Bukureštu je izašla njegiva knjiga „Linija utra“ na rumunskom jeziku, Ove godine će izaći i njegova kniga na engleskom jeziku “Window Of Babel”, kao izdanje poznate izdavacke kuce id Bostona – USA –Cervena barva press.                                   

Borče Panov je dobitnik Svjetske nagradu za poeziju SAHITO 2021, Еvropska nagrada za poeizju Premio Mondiale "Tulliola- Renato Filippelli" za knjigu “Brijanje balona”, internacionalne književne nagrade  "City of Galateo-Antonio De Ferrariis" (Italy, Rome, 2021), Premio "Le Occasioni" in Italy, nagrade Naji Naaman Literary Prizes 2021, Nagrade “Predrag Matvejevic” i nagrade „Mlad Borec” za najbolju debitantsku knigu između dvije Struške večeri. Dobitnik je Zlatne Plakete Karamanovih pjesničkih susreta 2006, te nagrade za najbolju pesmu Udruženja pisaca Makedonije za 2003. i 2010. u okviru Međunarodne pjesničke manifestacije Praznik lipa. Takođe, dobitnik je nagrade za najbolje pjesme na međunarodnim festivalima Melniški večeri poezije u Bugarskoj i Književna plovidba u Strugi 2013.

 

 PJESMA O OVCI KOJA NAM PASE ZELENU TRAVU SA DLANOVA 

svjetlost je kocka od sjenki u sobi i kocka na

dlanovima

i u njoj druga kocka

i sve tako u nedogled - držim svjetlost koja je kocka

i sjenku bez koje kocka ne bi bila soba, a možda je

i slika s drvetom i prozor s dolazećom noći

i vjetar u lišću

i crna noć s mjesečinom

i sunčan dan okolo njih i prozor neba plavog

i vani drvo u crnoj noći i mjesečini

i sve tako u nedogled,

a možda je

i Ajfelov toranj iznad magle

i prozirni mostovi od jednog do drugog brijega

i jedan grad između dvije pletilje

i oblaci od vune i

ovce koje brojimo s vunenim koncem nesanice

kao crne siluete koje prolaze kroz bijelu mjesečinu

i anđeo izgraviran udaljenim svjetlima

i iz njega krila

koja se šire u crno-bijelu klavijaturu

i tonovi koji nas dodiruju

u tišini, ili metežu, da bismo pogledali prema nebu

i dva staklena nebodera s ljubičastim kosturima

koji se tope kroz vriske plamenova

i crnog dima

usred koncentričnih krugova od bijelog ljudskog

pepela

i pisma s domaćom adresom smrti i nevidljivi avioni

i laserski nišani usred čudnih zavjera

Krv koja žonglira s osam hiljada poetskih misli

i okeanski talas s pršljenovima gradova i sela

na svom vrhu

i radioaktivna migracija vremena

i tornado s paklenom tišinom izvana i ljudi

opustošeni,

a ipak

svjetlost nije sjenka kockasta u sobi samo zbog

osjećaja da smo kod kuće - ima jedan trenutak

koji stoji u tišini, a sve okolo juri

kroz beskrajni raspored sjenki pa tako

s dlanova kocke

od kocke druga kocka juri u nedogled -

sve do obje babe mog djetinjstva i bijelog vunenog

Boga koga vrte kao Vivaldi četiri godišnja doba na

bijelom vretenu ljudske vike i tišine -

sve do magle u runu jedne pitome ovce

koja nam pase zelenu travu niklu na dlanovima…

 

 

ODA NEIZREČENOM 

Pjesniče,

jesi li čuo kako su

drevni kineski ljekari

za tugu mislili da je bolest pluća?

Jesi li se zapitao koliko malo kiseonika u tuzi ima?

Čudno je kako se od tako malo kiseonika sazda nebo riječi,

čudno je kako se preplićemo ko dva plamena

što istim korjenom gore –

govorila mi je ruka moja,

i zapisivala sve što nisam htio o radosti joj reći.

 

 

STRIJELA

dugo već živim

sa strijelom koja putovala je danju, a pogodila me u noći

i pitam se

koliko vremena i daljina još treba proći

kako bi me pronašla

i kao strijelu od luka svog odapela, o smrti,

dugo već

jedna noć u meni te čeka

da tu strijelu iščupaš

koja korijene u meni je pustila

i krošnju raskošnu raširila

sa jednom pticom selicom

koja slijeće joj u grane glasnih žica

i pjeva mi da proljeće već je,

da proljeće već je...

 

 

APOKALIPSA

Čekamo li da nam se jave skriveni satovi,

zamišljamo li ključeve

pomoću kojih ćemo izaći iz vremena

 

Je li dovoljno kažiprstom puls napipati,

biva li noć tamno tijelo nad našim srcem,

osvjetljava li nam nesanicu jutro,

cvrkuću li nam misli sa pticama

poredanim kao note u arhitekturi šume

 

U kakvoj li nam proporciji raste pritisak

usred zidova krvnih žila,

ako nas izvana, od ruba svemira do zemlje,

po samo jednom kvadratnom centimetru

svakog trena pritiska jedan kilogram vazduha

 

Hoće li nam pobjeći sobe od kuća

i u panici gradovi niz ulice,

hoće li nam pobjeći zrak ovog vremena

i rijeke i vonj leša na suhim koritima

 

Hoće li taman biti Bog na kraju neba

kao zvjezdana ameba što nam sabire um

milionima godina od početka sanjarenja

 

Hoćemo li oblačiti odrano sunce,

sa morzeovim pismom na roletnama

i posljednjom molitvom kao zmijskom košuljom

iz koje se izvukao reptil apokalipse

 

Biva li noć beskrajno tijelo nad našim srcima,

hoće li nam osvijetliti nesanicu jutro,

hoće li nam cvrkutati misli s pticama

poredanim kao note u arhitekturi šume

 

  

GRLENA

da nosiš pogled kao neizgovorenu riječ,

da ga sačuvaš kao zrno pijeska

u školjci ćutanja,

dok ti od jednog do drugog oka

putuje oblak

mnogih nevremena, koji nikada neće zagrmiti...

i dok više ne očekuješ da se vrate

riječi koje su ti se preselile u ljude

kao ptice selice koje uvijek prave gnijezda

na najbližem meridijanu do sunca −

da odlijepiš dan od usana

i noć od zenica

i da se sjetiš da ljepota je kao zlatna prašina

na krilima leptira

kog ne smiješ da uhvatiš prstima...

 

da očekuješ proljeće

i da ponovo usnama bereš

ono što si posijao rukama.

 

 

GEOMETRIJSKA MAČKA 

Dok ulica spava

jedna geometrijska mačka

nadgleda saobraćaj sna

 

ono što nam je zajedničko je svjetlost prošlosti

koja dopire do nas kao sadašnjost,

a ipak, ona upravo sada korača

šapama budućnosti

 

geometrija noći dodiruje nas

kao dah na staklu

gdje nesanica zapisuje

sve snove koji se još nisu zbili

 

dok ulica spava jedna crna mačka

prolazi kao divovska sjena

preko grafita

na kom piše da samo budni

ne sanjaju kao automati.

 

 

 SIZIF SA NEUROLOŠKOG

 Jedno pored drugog na Neurološkom čekamo.

– Kamen Sizifov

u bubrezima nosim – kažem joj.

 

– Prema vrhu svi svoj kamen tegle a mi u bubrezima,

bol moj je muž

kamenjem me obremenjuje kamenje rađam

i opet postajem kamena nosilja – reče mi ona..

 

– Nađosmo se bol i boljka

tebi je bol muž meni je boljka žena – rekoh joj

i dana jednog

boljka moja postade ona

a bol njen ja

i samo nam Sizif sa Neurološkog

ultrazvukom ponekad

kamenje života naših lomi

 

 

DVOLIČNO VELIČANjE

Pazi kako prilaziš konju

on te svaki put vidi dva puta većim,

šapući mu umilno, da bi primio tvoje veličanje kao uzdu u ustima,

stalno mi je govorio djed…

 

Dođe vrijeme ratova, zaboravismo na pitomost

od straha i grubosti zaboravismo i na našeg

bijelog konja.

 

Jednog dana pobjesne i ubi čovjeka…

 

Skupismo se muškarci – obmotasmo ga,

Zapravo svezasmo konopcima koji su se pjenili od stezanja

Kasapin je provjeravo malj

i oštrio sataru i noževe. Pozvan da izvrši presudu.

 

Djed,

s kožom već slijepljenom za kosti kao za vlastitu smrt,

nije htio da gleda i samo mi je tiho rekao

„Previše, previše smo porasli u našem konju…“