ARHIVA ANTIBARBARUS
EMILIO NIGRO, POEZIJA
- Detalji
- Pogodaka: 129
Pisac i novinar, pozorišni kritičar i pjesnik, porijeklom je iz Kalabrije.
Njegovo prefinjeno, kulturno, intenzivno, duboko i nikad banalno pero dovelo ga je do mnogih nagrada širom Italije, među kojima je vrijedno pomenuti nagradu Niko Garone (Sijena 2011.). Prošle godine je bio među deset dobitnika međunarodne nagrade „Knjiga naroda” (“The book of the people).
Među njegovim publikacijama, ističu se “Spezza il pane” (Prelomi hljeb) (Eretica, 2019. Salerno) i Provincia Cronica (Hronična Provincija) (Teomedia, 2016). Njegova najnovija zbirka, pod naslovom “Edipo in fuga” (Edip u bjekstvu) prevedena je na arapski i objavljena u međunarodnim novinama Alarabi Aldžadid – jednim od najvećih novina u arapskom svijetu.
Njegovi stihovi su znak nade, poziv na stvaranje mostova koji ujedinjuju, u svijetu gdje vladaju podijele. Oni su spoljašnje manifestacije unutrašnjosti i pozvani su da svjedoče o podzemnom, nevidljivom, intimnom.
Nigrove pjesme – sve bez naslova, ali obilježene mjestom i datumom sastava, gotovo kao da su stranice intimnog dnevnika ili tekstovi sa konceptualnog albuma – nesumnjivo se odnose na trenutke života, na izgubljene bitke, pokušaje, neuspjehe i pobjede, iskustva koja autor upija sa stranica prošle ili novije istorije, književnosti, svakodnevnog života u intimnom razgovoru između sebe i između sebe i čitaoca.
***
Golo granje koje je potresao Grekale
zidovi izgrizeni topovskim đulima
uzburkano more ispred ostrva
čamac koji ga izaziva.
Ja sam takav
pripadam stijeni
dvoboju oluje
usamljenom zalivu. I golom.
Pripadam razgovoru sa mrtvima
plaču jer nemam ruke
koje mogu da stisnem prilikom slavlja i
aplauza.
Zato što ne treba
za čuvare kaveza
pripadati vjetru.
Treba postati tuđi ljudi
divne zvijeri
iza cirkuskih rešetaka.
Miliskola, 25.12.2021
****
Van saobraćajnih puteva
van vremena
skitnica polažem svoje kosti
oružje bez dometa.
Ličim na oronulu gredu
podršku ni za šta
za izmišljene stvari a nikad viđene.
Peskara, 6. mart 2022
****
I tako si me zaboravila
kao kad se baca kamen u more
i traži se drugi
među rogozima i visokom travom
da ne bi bio viđen.
Sa drugim već u džepu
blizu kuka skrivenim
neizvjesnim, spremnim na novi
izgovor
alibi žestine
da bi prigušio svjetlinu.
Dakle
ostao sam stabljika kauč trave
među žutim žetvama
albino, izgnan, kriv
sisajući iz podzemlja
posljednje šećere
jednog sjećanja koje kasni
u nestanku.
Tako između glinenih pukotina i
stabala pobijeljelih od poplava
ne usuđujem se ipričati sebi da sam ti bio vjeran pas i čežnjiv
u očima neprestano
okrenutim.
Nisam skinuo ogrlicu
neću nikakvog gospodara
odsjekao sam rep i izgubio zube
zbog svoje kratke dlake patim od vjetra.
Sada je proljeće
izbijaju pupoljci makova ti ćeš se
sjetiti
prvih poljubaca,
drugi ukus je izgubio njihove
tragove.
Možda
između nabora usta
još je moja so, okamenjena.
mart '21
***
Neobjašnjiva poezija
sidro bez broda
smisao lišen akcije
slobodni gest.
Vizija
zaslijepljivanje neizrečenog
sinkopa dužnosti.
Sekularne stigmate
molitva vjetru
ispovijest sa ugašenim svijećama.
Odani stihu
i mnoštvu riječi
pronašlih u vazduhu.
Sirovi obrok gladnih.
maj '21