Aleksandra Vučetić Perović rođena je 1983. na Cetinju. Školovala se u Budvi, a potom na studijama književnosti Filozofskog fakulteta u Nikšiću. Za vrijeme studija, poeziju objavljuje u studentskom časopisu ,,Tribune” . Zastupljena je u nekoliko antologija i zbornika poezije. Takođe, nastupala je u brojnim radio i televizijskim emisijama posvećenim knjizevnosti . Živi i radi u Podgorici.
Bila je
Bila je, sjećam se, i krhka i bujna
i kad je odlazila, drhtalo je cvijeće
i kad je odlazila, drhtao sam i ja
i plašio se više doći neće
Lomio tad sam neke mlade grane,
i sušile su zbog mene se vode
Bila je bujna, bijela i nečujna
gluva kad dođe, a slijepa kad ode
O lijepo mjesto, davna moja sliko
hiljade sam puta tražio tu stazu
gdje te ostavio voz s jednim putnikom
dok je žurio nekud, u prolazu
Pejzaž od žara, ni grad ni stanicu,
tražio sam po mirisu trava
mog svica, zrikavca, jednu malu pticu
Gdje joj sad dan niče? Gdje joj oko spava?
Bila, sjećam se, nježno moje cvijeće
I kad je odlazila i gorka i stroga
Govorio sam-Ah, idi zaboga
A mislio sam nikud otić' neće
Najboljem čovjeku
Preko daljine davnih dana ja te grlim
I mada nije čas sad za to zgodan
Sjetim se kako si umio biti hrabar
Kako si samo znao biti odan
A danas su ljudi kao guma
Bez uma, zlo i mutna rijeka
Ja sam u tebi, nekad, ko dobrog duha
znala prizvati najboljeg čovjeka!
A čovjeka nigdje više nema,
Niz golu ulicu zalud tragam za vrlim
Ni polučovjeka, ni za život lijeka
zato te preko daljina i sad grlim
Znala sam da ću te sresti…
Znala sam da ću te sresti
Snjegovi bijahu počeli da venu
Bijaše zadrhtala i zemlja i list
Potoci krenuli niz suvu stijenu
I bijahu silne vode, a krvav mjesec
I ljuljalo se more k'o kolijevka
Dozrela bjaše jedna gorka voćka
što je umirala i zebla tri vijeka
***
Bijše vjetar prstom pomutio šumu
Pećinski ljudi crtali su tek
Ne bješe duše gorom, ni po drumu
A lov se spremao, rat, topot i zvek
U mom praznom hodu, žalosnom ispunu
bješe dotrajala, ništavna praznina
Znala sam po zvuku, po ćutnji, po šumu
Apolon je lijepi sišao s visina
***
Znala sam, sata ruka je zastala
Ja srcem sam k'o kazazljka bila
Ti si tu, bijah podne otkucala
Nikad to vrijeme nisam pogriješila
Bijaše dan k' o san, nježno magnovenje
Ko te je dozvao sem moje buktinje
Prevrelo bješe moje silno htjenje
Udruženi vrači, bogovi, svetinje.
***
Znala sam da ću te jednom, najzad sresti
Dobro sam znala, po krvi, po žili
Oko si za oko umio ujesti
A zubi su se za zube lijepili
Nisam te vidjela, samo komad sjene
Okom ugabila gladne tvoje zjene
I ne bješe nikog do tebe i mene
ni stranca, ni ptice, ni muža ni žene
***
Snjegovi bijahu počeli da venu,
a pod njima sva sila svijeta ima
I brzaci kad niz kamen krenu,
kad voda ode starim drumovima
Nema te brane na život zabrani
ni kamena koji tok moze saplesti
Bijahu došli olistali dani
Znak to mi bješe da cemo se sresti
Ljubitelju konja
Ljubitelju konja
i konjičkih sportova
Ona i ti, tajno, na hipodrumu želja
Ždrebica tvoja
mliječnobijela čežnja
A muž joj, rogonja, ni ovaj put ne zna.
O, kako je slatko to zlato kradeno
Pod zubima tvrdo, u ruci k'o pređa
Gdje je taj čovjek kupi tako ludo,
dograbi lako i bez novca veća
kad je golubica i modra i meka
što običan kavez za nebo uveća.
Ljubitelju konja, kasa, komešanja
Trke koja grabi, oblak diže, pjeni
Kako ona divno na ruci ti sanja
bježeć' od pustinje i od gladovanja
u novi život, u stalna bježanja
gdje svaki nov dan nanovo te ganja.
Ljubitelju konja, ti znaš s ženom vješto
Kad si zamijenio ti sidro za jedro
znao si o njoj sve,
ne tek ponešto:
Za šećer kako moliće ti ruke,
Za šećer, jer za zvijezde ta ne mari,
Za slatke ruke, tvoga jedra zvuke
jer kaska zivot usidreni, stari
A ždrebica bi, da se razumijemo, kipuća polja,
a ne svelo sijeno.
Ljubitelju konja, ti znaš s uzdom lako
Ogrlica to je na njezinu vratu
što drugi su je vukli i olako,
stegli prejako žalosnu i tanku,
a nisu znali za skrivenu bajku
u ponoć vidru, čudesnu, krilatu.
Ljubitelju konja, ti grizi i grli
Nije li život tvoj to, galop pusti,
A ona luda, tebi će da hrli,
Dok te ne uhvati il' dušu ispusti
Jer istina šta je, ko zna
Niko ne zna
Vaša noć pijana ili jutra trijezna.
San
Svake noći na oko privijam
sjećanje jedno živo
To je moj orao, lav i zmija
riba gipka i bivo
Jede me, izgara i opet cvjetam
Nanovo me rađa
Ljulja me, nosi i jutrom vraća
Jedna stara lađa
I sve mi živo taj svijet, to udišem
tajno u kutu svom sama
I krijem se, pa snove brišem
Između noći i dana
A noću nanovo uz grudi svijem
Tu sjen što ludo mi prija
I ne znam da li sam lovac il' plijen
Jagnje il' vuk što zavija
