IVICA PRTENJAČA, rođen je 1969. u Rijeci, gdje je studirao na Pedagoškom fakultetu. Radi od svoje petnaeste godine kao čitač vodomjera, naplatničar plina, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, glasnogovornik.
Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, novinske kolumne, na Trećem programu Hrvatskog radija autor je i voditelj dviju emisija, a često vodi i književne festivale, promocije ili književne sajmove. Objavio je deset knjiga; poeziju, kratku priču, dramu i dva romana.
Pojedine pjesme, ciklusi ili knjige prevedeni su mu na dvadesetak jezika.
Učestvovao je na dvadestak evropskih poetskih festivala i susreta kao pozvani hrvatski predstavnik. Dobitnik je desetak nagrada za književnost između ostalih i Ratkovićeve nagrade za poeziju, te nagrade za najbolji roman u 2014.
Uvršten u više antologija, izbora, pregleda i povijesti hrvatske književnosti.
Predsjednik je odbora Goranova proljeća.
Živi i radi u Zagrebu.
Boks
Dugo sam boksao u ravnici.
Udarao rukama, točno i jako zrak i kišu, prašinu i prolaznike.
Dugo sam, stajao i skakao na jednome mjestu u pustinji,
lomio sjene što su se zabijale u moj gard.
Bio sam brz i jak, imao sam dobar rad nogu, vješto sam se
izmicao i, najvažnije, bio sam neumoran.
Nisam se osvrtao, gledao sam naprijed, kroz već raspadnute rukavice.
Znao sam zateći sunce na obzoru u tako nepriličnom stanju
toliko slabo, da sam potom
poput bijesna čovjeka ubadao šakama u njegovu ranu
dišući glasno, toliko glasno da je cijela
ravnica postajala moja.
Zvuk se odbijao od metalnih očiju zvijezda, i njih sam tukao u
dugačkim noćnim rundama, gotovo naslijepo
vrteći se kao kakav pauk
nasred ravnice
zamahujući
kidajući onu gumu u ustima
jednim jedinim vriskom.
Dugo sam boksao u ravnici, bio sam brz i zapanjujuće uporan.
Dugo.
Ali kad su se mravi, crni, bezobzirni mravi, pojavili niotkuda
i stali verati po mojim listovima i bedrima,
kad su zatamnili moje prepone, razmilili se među rebrima
znao sam da se sad moram pokazati,
udarati jače, da će mi uskoro ruke otežati, da ću
spustiti gard i dati da me to nenadano i strano čudo
pobijedi.
Dugo sam boksao u ravnici, sa šakama na kraju svijeta,
s grčem na licu i bez sna, a sad
ja podižem ruke, a oni već jedu rukavice.
Tako nešto
Od one strašne
nepregledne čistine osjećam strah.
Od onog drveta nasred pučine, od jarbola na kojem se prevozi
umorna ptica
od grma što gori
od pustinje što trepće u vjetru
osjećam strah.
Od ledene površine po kojoj tragaju lovci
po kojoj se kovitlaju plinovi
propasti, smeće sutrašnjice
po kojoj tumaraju
topla tijela posljednjih
medvjeda osjećam strah.
Od onih praznih očiju koje dosežu
mrtvu dubinu oceana i neba
od toga da započinjem rečenicu
rušeći kuću po kuću niz ulicu
čineći ožiljke.
Osjećam strah.
I takav stojim među ljudima i
gulim naranču.
Jer su mi ljudi preblizu
prskam po njima sićušne kapi
s naranče. Jer hoću da među nama bude
zlato i ljubav, da miriše voće, da blista podne.
Osjećam strah i zato
oblačim jako usku košulju i izlazim na kišu.
Vozim u autopraonicu, na one divlje četke, tako nešto.
