Ćamil Sijarić je rođen 1913. godine u selu Šipovice kod Bijelog Polja. Osnovnu školu je završio u Godijevu a potom od 1927. do 1935. godine pohađao Veliku medresu kralјa Aleksandra u Skoplju iz koje je istjeran zbog političkih aktivnosti. Školovanje je nastavio u Vranju i u tamošnjoj gimnaziji maturira 1936. godine, nakon čega je prešao na studije prava u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine, a za vrijeme Drugog svjetskog rata službovao je u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banjaluci. Za sekretara Suda narodne časti u Banjluci izabran je 1945. godine, potom je bio novinar lista „Glas“ i dramaturg Narodnog pozorišta u Banjaluci. U Sarajevo je prešao 1947. godine, radio u redakciji lista „Pregled“. Nakon toga je bio u glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji „Zadrugar“. U literarnu sekciju Radio Sarajeva je prešao 1951. godine i tu je ostao sve do odlaska u penziju 1983. godine.
Umro je 6. decembra 1989. godine.
Najpoznatija djela su mu «Ram bulјa», “Naša snaha i mi momci», «Bihorci», «Kuću kućom čine lastavice», «Sablјa», «Putnici na putu», «Kad djevojka spava to je kao da mirišu jabuke», «Francuski pamuk», «Priče kod vode», «Rimski prsten», “Raška zemlјa Rascija”, “Miris lišća orahova», «Konak», «Mojkovačka bitka», «Carska vojska», «Zelen prsten na vodi», «Zapis o gradovima», Lirika…
***
Svu noć me, svu noć u snu moj konj
Nekud nosio.
Potezao sam ga za uzdu da stane,
Potezao za grivu,
Nježne mu riječi zborio,
Ali ništa -
Jer moj konj nije na zemlji,
Po nebesima on trči sve brže
I brže.
Ne znam samo kome se to
Moj konj
Javlja
Kad na nebu zarže.
***
Veliš da si ostario.
Da si sam.
Da te zbog toga hvata tuga
Ledena.
Mogu ti ovo reći:
Ima šuma jedna,
Ima u toj šumi lednik zelen
Nalik na hram,
Na oltar;
Otidi tamo i stani pod javor,
Stani pod jasen -
I nećeš biti
Ni sam,
Ni star.
***
Znamo da u gluho doba prohodaju mrtvi...
Ustanu i eto ih oko naše kuće.
Ne znamo samo koliko će ih naše žene
Namotati na vreteno
Do u svanuće.
Broje brojanice i pominju mrtve.
Odgone ih od kuće
Bili nam znani ili neznani.
Podsjećaju nas ti mrtvi na hajduke i konjokradice.
Umrle već davno, ili lani.
Naše su nam žene spas:
Uz svaki zamah vretena i njegov zuj rezak,
One po jednog od mrtvih što ustaju
Svežu u zavezak.
Raste klupko pređe na vretenu:
Namotava se konopljana žica
I već se više ne zna je li to konoplja
Ili neki umrli konjokradica.
Zamišljamo im lica:
Žuta zemlja iz njih bije.
Znamo da im živima nije dobro bilo,
I kao da im i mrtvima bolje nije.
Jednu smo ženu, dok je bila kod nas ovamo,
Svi tukli, jer je krala od sviju -
I reklo bi se da to čini i tamo,
I da je i tamo biju.
Pomenule su jednog veseljaka -
I bi nam kao da smo ga živa sreli.
Nije više bio onaj isti,
Nije tamo imao čemu da se veseli.
Pomislimo naizad na sebe:
Može biti da će i nas nekad neke žene
Otpuhivati niz vreteno kad mrtvi -
Od želje dođemo kući,
Kao sjene.
***
Malo, malo, pa ta žena izgovori
Tu svoju riječ - igličak.
Pogledamo se, jer ne znamo šta joj
To znači.
A ona opet malo, malo, pa-
Igličak.
Sjedimo za sofrom, čuju nam se kašike,
A ona malo, malo, pa - igličak.
Molimo se bogu poslije jela i kroz
Našu molitvu čujemo to njeno - igličak.
Žnjela nam je žito toga dana,
I kad nam je uveče ušla u kuću sa vrata će -
Igličak.
Izgovorila je tu riječ kad je legla da
Spava, i izjutra kad je ustala.
Kad se umila i lice obrisala, izgovorila je-
Igličak.
Pogledali smo se, jer ne znamo šta joj
To znači.
Kad je otišla iz naše kuće,i sami smo stali
Da izgovaramo tu njenu riječ - igličak.
Ustanemo iza sofre i izgovorimo - igličak.
Vrata pred sobom otvorimo i - igličak.
Vrata za sobom zatvorimo i - igličak.
I gledamo se, jer ne znamo šta to sa nama
Biva.
***
Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
I donese Grčku tepsiju i po tijelu
Rane.
Žene mu rekoše da mu tepsija
Iz Grčke ne valja, jer je plitka.
Mi mu rekosmo da mu mi rane
Iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.
Rekosmo mu:
Mi bismo ti kod kuće zadali dublje
Rane.
