(1999, Bijelo Polje). U književnost ulazi na prstima. Da ne bi probudila usnule velikaše. Smatra da su tekstu, kao i djetetu, potrebna oba roditelja. Objavila je knjigu kratke proze „Sinkope“. Studira crnogorski jezik i knjizevnost na Cetinju.
30. MART 2020.
Da su mi leđa planine, sigurno ne bi mogla izdržati ovakve noći. Po morima su tonovi ljudski, a duše idu samo gore. Neće im se ni pastelom, na nekom kamenčiću ili mermeru, zabilježiti po posljednja pjesma. Ali sve te pjesme su naše. Umjesto vremena cure ljudi, a vrijeme ne donosi ništa. Jezici nešto suludo govore. Niču mi novi prsti iz ruku i pružam duge korake, ali ne odmičem nigdje. Neću, ni kao mogućnost, u visinu, pa spaljivanje. Ne želim ni sjećanje na nekoga. Ovaj pad ne namjerava da skoči u vis. Ali, sve je naše. Otrantska vrata zatvoriće se tijelima predanim vatri. More, umjesto stijena, zapljuskivaće one koji čekaju. I pjevajući odlaze, jer ne slušaju plač, umjesto suza kvase ih mora. Zaronili su u smrt, ne pokušavajući da varaju. Pokušavaće da naprave voljene – od brašna, toalet papira, ulja... Juriće po sjećanjima pritiskajući kapke da prikažu nešto zaboravljeno. I takve misli mi se mjesecima šunjaju po glavi, dok iz njih niču bijele vlasi.
