Članci

Slobodan Kalezić, rođen je 13. decembra 1944. godine u Klikovačama kod Spuža. Osnovnu školu je završio u Spužu, gimnaziju u Titogradu, a studije na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1968). Magistrirao je 1973, a doktorirao početkom 1983. godine u Beogradu. Od januara 1974. godine radio je kao urednik kulturne rubrike i član redakcijskog kolegijuma u listu „ Pobjeda“. Oktobra iste godine izabran je za profesora na Višoj pedagoškoj akademiji u Nikšiću, a kasnije i na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Bio je član CANU. Dobitnik je nagrade „ОКТОИХ“. Pisac je desetak udžbenika za srednje škole. Objavio je studije „Sjenke i govori“, „Romani Augusta Cesarca“, „Dani čitanja“, „Umjetnost romana Augusta Cerasca“, „Strukture i značenja“. Zbirke pjesama: „Peščana poema“, „Bićemo kažnjeni“, „Upustva za spasenje“, „Opšta čaša“, „Svjetlila“. Autor je osam tomova hrestomatske edicije „Crnogorska književnost u književnoj kritici“. Umro je u Beogradu 28. oktobra 2007. godine.

 

KLAVDIJA ŠOŠA

Ona prolazi nečujnim mačjim hodom,

Osvaja prostor prazni čarobnog brijega

Snatreć za svojim likom ko za slobodom -

Ona je izvan sebe, ona je iznad svega.

 

Ta žena, moreplovac izmeđ mornara,

Koji na smrt svoju kao na vazduh kidišu,

U ništa nestaje, iz ničega se stvara,

Njene se riječi tope, tragovi brišu.

 

Ona je gospodar dana, sluga noći,

Ona lomi krutu granicu zbilje,

Kao kroz dugu kroz nju se može proći;

 

Vazda sa svima, a opet posve sama,

Bajka li je il bajkovito bilje -

Ta žena sa mirom ugašenog vulkana.

 

 

PLAČ GRADA DUBROVNIKA

Sve riječi svijeta – svijetle, tmaste,

Riječ što buja i riječ što vene,

Riječi kao bol srebrnaste

Nikako da nađu bivšeg mene.

 

Uz zidine da l’ more bunca

O koralu s baroknom sjetom,

Il’ užareni kolut sunca

Prepolovi se nad Minčetom?

 

Nerečene riječi se jave,

Tonuć u mir jadranskog skaza,

Vojske pod istim vijencem slave

Jure u strašni mrak poraza.

 

Sad gdje su riječi nerečene,

Vrijeme što se k’o dim izvija,

Riječi između tebe i mene –

To više nismo ni ti ni ja.

 

Riječ nerečenu kao iz priče

Prizivam od same riječi jače,

U žarko podne na Boga vičem

Dok Dubrovnik preda mnom plače.

Slobodan Kalezić, 1992.

 

PEŠČANA POEMA

I

Visoka vatra u podnožju trune

Na pustinjskom liku cvjeta izobilje,

U neredu boja pjeva čisto bilje -

Ispod bijele ptice jezera se bune.

 

Svijet nestaje tiho, al’ ostaje nada,

Već tajni biljur čisti etar glođe -

Teško onome ko do cilja dođe

Ko je van svijeta, taj sa svijetom vlada.

 

Zagasito bilje u pravcu plaveti

Nestade, Istok će da poremeti,

Svaka strana svijeta k sjeveru se kreće.

 

Čovjek posta etar, u virove mlade

Skupa sa zvijezdom bijela ptica pade -

Evo se ruše svjetovi ko svijeće!

 

II

 

Evo se ruše svjetovi k’o svijeće,

Ko zna šta hoće taj po svijetu luta,

Ljubomorni privid preko srca pluta

Misao na cijelo kao ptica slijeće.

 

Ispod južne sjenke plamen zatrovani

Javi se divoto - o nemoći groma!

Pjeva ruža vatre od srca do sloma -

Ko vječno napada taj se vječno brani.

 

Zgrij se na mrazu posljednje uspomene,

Krilatice, kreni ispod svete stijene,

Usijanom luku zvijezda pobjeć neće -

 

Zaustavi pticu u cvjetnome letu,

Pucaj kada srce proglasiš za metu

Noći mirisu na ranjeno cvijeće.

 

III

 

Noći mirišu na ranjeno cvijeće

U haosu tijela tišina je pukla

Mirisna se bolest u srce uvukla

Leglo je groblje od sloma do sreće.

 

Obalama svijetlim leti ruža tužna

Predio se rajski ispod cvijeta sluti

Krv kada počne i svijet se zamuti -

Nesta u glavi jedna zvijezda južna.

 

Javi se vila sa svojega mjesta,

Sa svete stijene zlog anđela nesta

Plodovi svijetli u padu se krune

 

Zamrzla svijetli plamenica kosa

Ciknu u krvi poredak haosa -

Aheron svira, a pjesma ga kune!

 

IV

 

Aheron svira, a pjesma ga kune,

Mora se k’o raj, u talasu gube,

Na drvetu zlatnom anđeli se ljube

Pjeva pepeo od srebrne strune.

 

Na istoku raja gori plava šuma

Ružni rubin puca predjelima zvuka

Pjeni se plamen ispod grešnog luka

Pakao se prostro od srca do uma.

 

Na vrhu strijele ruža zraka cvati

Htio bi anđeo vili da se vrati -

Obavi je rajski po zvjezdanom pasu,

 

Jednu svetu vodu poremeti grijeh,

Nestade u njoj jedan grešan smijeh

Crna se svjetlost nad jezerom rasu.

 

V

 

Crna se svjetlost nad jezerom rasu

U zračju nevida raj će da se vrati

Kada svijetle ptice počnu umirati

Nestaće kobi u nestvarnom času.

 

Odleće misao s čela k’o sa panja

Ko je vječno tačan taj vječito čeka,

Razara glavu bolest jednog vijeka -

O, šta sve vrijeme u svirali sanja!

 

Dva lijepa zla se nad jezerom srela -

Jezero se lulja ispod mrtvih tijela

Kakva sudba ili moć ovo čudo dade?

 

Sa sredine vode jedan cvijet uzlijeće

Doba iza njega to je vrijeme treće -

Zasja iznad glave čista ruža nade!

 

VI

 

Zasja iznad glave čista ruža nade

Niz svjetlosnicu prozračje lika rudi

Svijet mijenja svoje mjesto, već eto - ljudi

Što danju ruše, đavoli noću grade.

 

U ponoćnom hramu mač svjetlosti zuji

Bistru prazninu bijela slika mami -

Anđeo i đavo ostadoše sami

U vječitom miru kao u oluji.

 

Pođi iz hrama k’o da ideš iz svijeta

Pad je pravi svršetak svakog leta

Nad svetilistem sunčanica stade,

 

U haosu cvijeća nađi mrtvu pčelu -

cilj je prvog dana izmislio strijelu

Aheronu pjesma iz svirale pade.

 

VII

 

Aheronu pjesma iz svirale pade

Iz praha nade niče crni cvijet

Ko zna šta je pad, taj zna šta je let:

O, nesta zvijezda u grobove mlade.

Ovo je cvijeće kao ružna rana

To se svijet prostro od znaka do trena -

O, čudnog ruja, kao vatra snena

Tinja svjetlost mača od srca do dlana.

 

Opkoljena vatro, ko ti srce gori?

Na tvome vrhu zapaljeni dvori!

Sija ptica ruže na plamenom klasu,

 

Jezero se plavo umiri za tren

Kao melem minu preko lika sjen -

Smiri se sunce u jednome času.

 

VIII

 

Smiri se sunce u jednome času:

Ljubomorna smrti, o posljednja nado,

Ko te izbjegne jednom taj će rado

U anđelskom se prepoznati glasu.

 

Na zahodistu zastava je stala -

Ko dvaput padne jedanput ustaje,

Ko je pogođen nek se ne predaje:

Smrt ima oblik plavoga metala!

 

Preko rascvjetalog lika ko će preći?

Od svoga se srca najlakše odreći:

Ko cilj pogodi, svijet mu se udvaja.

 

O, grozno doba ruže i cvjetanja,

O zelenoj smrti rod vilinski sanja

Istočno od srca, zapadno od raja.

 

IX

 

Istočno od srca, zapadno od raja,

Prispeš li ptico i zvijezda te hoće,

Prometni svoj let u besciljno voće

Koje svojim padom novu pticu vaja.

 

Ko se sam odriče svojega okrilja

Ustrijeliće anđela kroz grivnu od bisera -

Ko sebe pogodi, taj zna na šta smjera:

Svaki let je tajna dok ima dva cilja.

 

Onaj što sanja o božurnoj zlosti

Svira na svirali od sopstvene kosti:

Ko u svjetlost zađe lišava se sjaja.

 

Ta čarna časa nikad nije pala

Već se sama razbi vaza od kristala -

Luta lovac sreće od kraja do kraja.

 

X

 

Luta lovac sreće od kraja do kraja

Sa pjesmom stasa do đavoljeg stanja

U svakom letu ptica sebe mijenja -

Ko srce udvoji, taj svjetove spaja.

 

Anđeo jezero, vila i velmoža,

O prelid, o privid, đavo i bjelina:

Poteći će blago ruj čarnoga vina -

O, kakvo čudo na naličju noža!

 

Smrt u početku svjetova razluči:

U ljutoj se krvi novi kosmos muči

Dok uzde munje s istoka i s lijeva,

 

Ko đavola vidje u sopstvenom sluhu

Taj će ga lako poznat’ u vazduhu -

Visoko u nama ptica krvi pjeva!

 

XI

 

Visoko u nama ptica krvi pjeva,

Na dlanu sunce igra igru vida,

Običan se zločin sprema iza zida -

Napušteni zamak o vitezu snijeva.

 

Čuj, mostovi viti nalik uspomeni!

Polovino svijeta ispod luka kuda

Nesta tajna vatra od čistog peluda

Gle, rubin se rujni kao privid pjeni!

 

Sokolica snena san jezerski snila:

Na obali tankoj pjevala je vila -

U letu ptica sjenku svoju vara,

 

Lik anđela bijelog nestaje sa tamom -

Pticokaz se sija nad nebeskim hramom:

Iznad ovog svijeta svijet se novi stvara.

 

XII

 

Iznad ovog svijeta svijet se novi stvara

U krvavom svijetlu svoje lice krije -

Lišen je nade, lišen tiranije,

Dar se nebeski u cvijeće pretvara.

 

Dvije anđelike đavola su srele:

Pobijediće ona što srce osvoji -

O vatro, o vrijeme koje ne postoji,

Nigdje nema cilja, al’ nigdje ni strijele.

 

Iznad novog svijeta gori ruža plava:

Na drugoj strani znaci vatrojava -

U letu ka krugu ptica se odmara.

 

Zapaljeno cvijeće u svjetlosti mraza!

Gdje pobjede nema - nema ni poraza:

Jutro se k’o školjka na vodi otvara!

 

XIII

 

Jutro se k’o školjka na vodi otvara:

Sa drveta svetog plava vatra leti,

Anđeo i đavo patnju će odnijeti

U predjele donje, već lišene čara.

 

O, cvijete crni, jelo zlatna šumo

Oglasi se tajna sunčevoga plika

Nad jezerom zasja zvijezda anđelika -

Ko se jednom pred’o, taj je umirao.

 

Lebdi ludi labud na jezerskoj stazi:

Prah od bistrog glasa mu zalazi

U hram iz kojeg zlo vilinsko sijeva.

 

Ko tajnu sluti, ko sa tajnom skita

Netajnu će naći, smrti vatrovita -

Umiranja nema dok srce odolijeva!

 

XIV

 

Umiranja nema dok srce odolijeva,

Ali samo srce ko ce da nadjača?

Na drvetu zlatnom zvijezda sjevernjača

Rascvala se žalno u svjetlosti gnijeva.

 

O, predjeli rujni, dal’ vas plamen mori?

Dal’ postoji nada koju pep’o sluti?

Gle, zlo u pjesmi, vatra u flauti,

Od lijepe svirke svirala sagori!

 

U jezeru zlato, nad jezerom tajna,

Na vodi labud, na njemu kolajna:

Koga srce izda, nek vilu prokune!

 

U jezerskoj tajni sve se tajne stiču:

Silvija stupi, oku čar se priču -

Visoka vatra u podnožju trune.

 

Vijenac za Silviju - magistrale

Visoka vatra u podnožju trune

Evo se ruše svjetovi ko svijeće -

Noći mirišu na ranjeno cvijeće

Aheron svira, a pjesma ga kune.

 

Crna se svjetlost nad jezerom rasu

Zasja iznad glave čista ruža nade -

Aheronu pjesma iz svirale pade,

Smiri se sunce u jednome času.

 

Istočno od srca, zapadno od Raja,

Luta lovac sreće od kraja do kraja:

Visoko u nama ptica krvi pjeva.

 

Iznad ovog svijeta svijet se novi stvara,

Jutro se k’o školjka na vodi otvara -

Umiranja nema dok srce odolijeva!

Slobodan Kalezić, 1964.