Imam. Živi i radi u Prijedoru već 20 godina. Rođen u Bihaću 1984. godine, odrastao u Bosanskoj Otoci. Objavio desetogodišnji Ljetopis Džemata Čaršija-Stari Grad.
Objavio zbirku pjesama "Gravitacije" koja je dobila nagradu za najbolju objavljenu prvu knjigu na Sarajevskom sajmu knjige 2024. godine. "Gravitacije" su bile u užem izboru od tri knjige za nagradu "Ismet Rebronja", a pod radnim nazivom "Porodično ogledalo" i u užem izboru "Mak Dizdar" na Slovu Gorčina. Učesnik je mnogih večeri poezije, poput "Ratkovićevi večeri poezije", "Sijarićevih književnih susreta" i Sarajevskih dana poezije.
Za pjesmu "Pismo ocu" dobio je Prvu nagradu na konkursu Univerziteta u Novom Pazaru za priču, pjesmu, esej, crticu.
Član je Društva pisaca Bosne i Heecegovine.
PISMO OCU
Znam. Prošlo je dugo otkako ti nisam pisao.
Sam sam oče.
Tvoj sin hoda međama balkanskim
sa rukama u džepovima, uvijek probušenim.
Šta da stavim u njih,
kad će sve propasti kroz nogavice.
Sam sam i osjećam se kao da dišem između dva rata.
I moj je otac brzo disao između njih.
I njegov otac. I otac njegovog oca.
Svi naši očevi prebrzo ovdje dišu.
Iako i naše ulice liče na one u Korintu.
Iza svakog ćoška možemo sresti po jednog cinika.
Svaki hoće da mu se smaknemo s puta.
Subotom na pazaru gledam Grkinju,
rumenu kao zalazak sunca u Zadru,
kako prodaje kajmak.
Imamo više boli nego kruha svagdašnjeg.
Bože blagoslovi kruh naš.
Blagoslovi i nas koji ga jedemo.
I kad podignem pogled, oče,
vidim kako se dim iz naših kuća diže isto kao i svugdje,
utopi se u nebo kao u provaliju.
A nebo opet sačuva svoje plavetnilo
od svih naših silnih zgarišta.
Nebo je ipak svima mnogo visoko.
A djeca, oče,
djeca ti se još uvijek igraju rata.
Izgleda niko nije povukao ništa
na onog boljeg tvoga sina.
Prave rovove od pijeska,
grančice ubadaju u tlo
praveći nišane i sve se smiju dok padaju na zemlju.
Nisu ni svjesna kako se ovdje brzo odraste.
I da, sreo sam Šimborsku neki dan,
i kaže mi sa nekim razočarenjem,
„Od toga je trebalo početi, nebo.
Otvor ali otvoren širom.“
A ipak, kad zatvorim oči,
mogu čuti isti vjetar
kao onaj sa obala Temze.
Hladan i kišljiv.
Dodiruje iste prozore i hladi ista čela.
Možda je to jedina iskonska pravda,
da nas bar vjetar ne razlikuje.
Ako postoji izlaz,
oče, on nije u putevima ni u granicama,
možda je u toj jednoj,
jedva primjetnoj želji,
da ne pucam riječima.
Da ih držim u ustima dok ne smekšaju.
Zato se često molim oče,
Gospodaru učini da moje riječi
budu kao lijepo drvo.
Korijen čvrsto u zemlji
a grane visoko ka gore.
I zato ti pišem,
jer ako i to prestanem,
bojim se da ću i ja,
kao i svi ovdje, ostati bez glasa.
Tvoj sin.
