Svaka definicija života liči na čašu u void, na čašu u koju je neki ludak pokušao da saspe celu reku (Risto Ratković)
Risto Ratković je rođen u Bijelom Polju 1903. godine. Otac Đoko, bio je poznati trgovac – od Bijelog Polja do Soluna. Bogatstvo Ratkovića nestalo je u ratovima.
Risto je 1923. otišao na studije u Beograd i počeo da piše poeziju.
Zbirku „Mrtve rukavice“ objavio je 1927. Zatim poemu „Leviatan“, pa knjigu skica o savremenicima „Ćutanja o književnosti“, da bi 1929. objavio dramu „Zoraj“.
Ljubav Rista Ratkovića i Katarine Ljubinković – Kajke možda je jedina sreća u pjesnikovom životu. Kajkina smrt 15. juna 1931, prekinula je sreću.
Nakon Kajkine smrti Risto Ratković živi samo u svijetu literature.
Godine 1933. izlazi roman „Nevidbog“. Prvi moderni crnogorski roman.
Risto postaje službenik Ministarstva spoljnih poslova i 1938. dobija namještenje u diplomatskom predstavništvu u Lilu u Francuskoj. U Egiptu, u Garnizonskom bataljonu u Kairu, našao se 1940. Sljedeće godine odlazi u Sovjetski savez. Tu ostaje do kraja rata. Pred povratak iz Moskve, Milovan Đilas je zamolio Rista da mu ponese dva kofera u Beograd. U međuvremenu, Risto se razbolio. Od Đilasa su stizali telegrami. Jedan, pa drugi. Kad se konačno našao u Beogradu, kod pjesnika je došao jedan major i prenio mu Đilasovo naređenje da mu donese kofere.
- Ako je naredio, nek sam dođe da ih uzme – odgovorio je Risto.
Nakon toga morao je napustiti službu.
Zbirku „Dodiri“ objavio je 1952, a godinu dana kasnije predao je „Prosveti“ rukopis knjige „Sa Orijenta“ .
A onda je došao 20. jun 1954. Sahrana Rista Ratkovića na novom groblju u Beogradu.
Slobodan Marković, Libero Markoni, uskače u raku i drži govor:
„Gde ste bili dok je gladovao?! Alal ti vera, Risto! Alal ti vera što si umro. Na vreme!“
Grobari uzimaju lopate. Markoni ih hvata za ruke:
„Polako. Ostavite lopatu. Ne lopatom. Rukama. Rukama zemlju. Znate li vi koga sahranjujete?!“
