Dobitnik nagrade "Risto Ratković", ravnoopravno sa Dejanom Ilićem, diplomirao je Akademiju umetnosti u Beogradu, odsijek - dramaturgija, u klasi profesora Siniše Kovačevića; Doktorand FDU u Beogradu, odsijek - teorija dramskih umjetnosti, medija i kulture;
Scenarista dugometražnih filmova: „Balkanska braća“ i „As pik“, koji je prvi crnogorski predstavnik za Oskara; Autor dramskih tekstova: „Jelena Savojska“, „Proljećna žetva“, „Neženje“, „Kruna“, „Gorska drama“ i autor pozorišnih predstava: „Persone non grate“ i „Ždera iz kontejnera“ (Nikšićko pozorište), „Sveti i prokleti“ i „Palastura“ (Kulturni centar Bar i Barski ljetopis), „Kontraevolucija“ (KIC „Budo Tomović“ i JU „Zahumlje“), „Ekselencije“ (KIC „Budo Tomović“), poetsko-muzički performans Antikabare „Džentlmen“ (KIC „Budo Tomović“ i Kulturni centar Bar). „Nobelovci“ (Bjelopoljsko pozorište) i „Bilo jednom u Crnoj Gori“ (Centar za kulturu Pljevlja i Bjelopoljsko pozorište); autor je knjiga poezije: „Pisma gospođici M“, „Poezija“, „Centar mog svijeta“ i “Happy end… za tužni završetak”; kao i romana: „Ljetopisje zaboravljenog grada“, „Osmijeh za Mariju Mihailovič“, „Šetači po mjesecu“, „Deset za jednog“; i knjige drama u stihovima „Sveti i prokleti“.
JEDNOM KAD POSTANEŠ PJESMA
Tvoji bokovi i grudi su pustinje
Koje poslije svakog dodira
Promijene dine
Kaže jedna pjesma
I uzalud tražim sjenke
Neboderima
Na tragu sam sopstvene tmine
I kao da je poezija nevina
Kao srednjovjekovna nevjesta
A ne jebeni obračun
Najplemenitijim riječima
Tvoje usne su trotoari
Koje krvare
Kao bande
Koje ubijaju u ime omerte
I sopstvene opsjene
Ko nije prvi nije ni posljednji
Tvoje suze su krv
Koja kaplje sa čaršava istine
I na asfaltu ostavljaju ožiljke
Za zajeb forezničarima
Netfliksu i HBO
Teorijama zavjere
Internet mitovima
Po istinitim događajima
Tvoje riječi su zavjet
Besa u p.m.
Koji me vodi na onaj svijet
Jer da sam za ovaj
Bio bih:
Frajer, zgubidan, gradski uličar...
Kolumbijski geto ratnik
Alb mafija... mne klan
Internet makarena, lambada
I folk za sva vremena
Balkanski mit i naci terapija...
Hajduk, nomad, beduin
A ne gorski i ulični pjesnik
Sebi lak kao crna zemlja
Tebi težak kao plavo nebo
Tvoje tijelo se gnuša duše
Duša se gnuša tebe
Ko tebe kuša taj je sišao sa uma
Ko mene proba
Taj nije za ovo doba
Jednom kad postanemo pjesma
Neka nam je prosta ova zemlja
I ova dva kvadrata sivog neba
VJETRENJAČA
Čini mi se da te voz poveo u drugi grad
Kiša je svirala
Po mojim ramenima „Ramštajna”
Nesreća je postala harmonična
A sreća pošla do vraga
Po prvi i posljednji put...
Možda sam tvoju kosu zamijenio
Sa pramenovima magle
Koje su na peronima češljali brzi vozovi
I putnici je pakovali
Uredno u putovnice sjećanja
I odnosili na sljedeće stanice
U živote, najmanje svoje
Možda si došla iz Glavnog grada
Ili pošla u provinciju
Iz oba pravca kuljali su ljudi
Sve ono što me ne zanima...
Sudbine, rastanci, sretanja
Sranja puna kapa...
A možda nikad nijesi izašla iz moje glave
I kajem se što nijesam povukao kočnicu
Prije nego se naš voz strmoglavio u provaliju
Bila je zima
I peron je bio bijel kao moja kosa
A oči sjajne kao saobraćajni znakovi
I usporeni kao moj puls...
Rekla si: dođi da me otmeš
Svima ispred nosa
Svi me vole
A svima sam nedostižna
Zato me i vole
Jednom budi vitez
Biću tvoja Dulcinea
I ne treba ti štitonoša, samo petlja
Jebeš vetrenjače
One se okreću na svaki vjetar
A ja samo za tobom
ČERGARI
Pakujemo naše zvijezde
U kofere od sjeverca
Sedlamo vrane konje
I jašemo u sutone
Odlazimo, malena
Prate nas trube
Kastanjete i talambasi
Mesnate žene igraju trbušni ples
A muškarci gutaju vatre
Cigani pjevaju naš kraj
Plaćaju nam zlatom
Posljednji zagrljaj
Plače stara gatara
I krije nam karte
Odlazimo, malena
Dok jecaju harmonike
I škripe zlatni zubi:
Đelem, đelem
Odlazimo, malena
Iz naših života
Podbadamo konje
Jašemo kosmate oblake
I biramo suprotne strane
