Intervju Abaza Dizdarevića koji je objavila Pobjeda, prenosimo u cjelini.
Razgovarala Rosanda Mučalica
Kreativne industrije još su neistražena tema u crnogorskoj praksi, ali jako popularna u svijetu. Srećom, kreativno razmišljanje o životu grada nije nepoznato grupi umjetnika koja u Bijelom Polju namjerava da formira centar za razvoj takvih industrija. Tim povodom razgovarali smo sa jednim od idejnih tvoraca projekta, likovnim umjetnikom Abazom Dizdarevićem.
Za Pobjedu, Dizdarević objašnjava zašto je važno uložiti u kreativnost, kako kulturno „osvajati” sjever Crne Gore, šta ima novo u njegovoj likovnoj radionici, te kako se kao slikar snalazi među pjesnicima, budući da je na čelu Ratkovićevih večeri poezije…
Pokretanje umjetničkog distrikta u Bijelom Polju izazov je i za mnogo veće sredine. Kako ste osmislili projekat? U kojoj je fazi sada?
-Dobro ste rekli, to zaista jeste izazov i za veće gradove. Ali, upravo je to motiv da se u jednom manjem mjestu, sa ugašenom industrijom i lošom privredom, razmišlja o sistematičnijem korišćenju ljudskih potencijala. Umjetnički centar je u idejnoj fazi, dakle proći će još vremena dok se kompletna planska dokumentacija pripremi i razvije u formu definitivnog projekta. Naravno, tim entuzijasta okupljen oko ovog projekta već ima rezultate iza sebe u vidu više izvedenih umjetničkih djela u užoj gradskoj zoni, koje značajno mijenjaju sliku Bijelog Polja. Riječ je o umjetničkim intervencijama na glavnom gradskom mostu, više od 2.500m2 slikanih murala, o mozaiku od 130m2 na gradskom stepeništu itd. Ovo jeste, za sada, najznačajniji projekat ove organizovane grupe koja je, u saradnji sa ULUCG, sa gospodinom Aleksandrom Žurićem, predsjednikom opštine Bijelo Polje, dogovorila uslove o ustupanju zemljišta likovnim umjetnicima za izgradnju radnih prostora. S obzirom da je prostor opredijeljen u gradskoj zoni, došli smo na ideju da bi se šarm jedne zanatske ulice mogao vratiti na inovativan način u život ovog grada i uvezati sa djelovanjem umjetnika. Zamišljeno je da, kroz planski organizovanu aktivnost izrade suvenira, oživimo zanate kao što su kovački, grnčarski, kujundžijski, obućarski, tekstilni i dr. Tu bi uvezanost zanatlija i umjetnika imala ključnu ulogu. Pred arhitektonskim timom 4ARCH je izazovan zadatak da osmisli objekte koji će u sadržajnom smislu na najbolji način uvezati tradicionalni i savremeni karakter grada. U sadejstvu sa neformalnom umjetničkom grupom stvoriće se uslovi za kreiranje različitih upotrebno- umjetničkih objekata suvenirskog karaktera koji će omogućiti u primarnom upošljavanje jednog broja ljudi. Autentičnost takvih novostvorenih proizvoda karakterisaće istorijski kontekst grada a fundiranje crnogorske, srpske i bošnjačke kuhinje istaći prednosti ovog multietničkog društva. Smatram ovo autentičnim modelom razvoja kulturnog potencijala specifičnih sredina. Važnost individualca je od velikog značaja za razvoj sredine u kojoj djeluje, ali istovremeno bez kolektiviteta ne može doći do značajnih pomjeranja u smislu napredovanja zajednice. Tako možemo reći da je srećna okolnost povezanost mladih umjetnika ali, nažalost, ona nije prepoznata kao potencijal koji bi trebalo zadržati i dograđivati. Ako ne budemo insistirali na ravnomjernom razvoju i na iskrenoj podršci onome što je namjera i razvojna šansa ovih krajeva, moram iskazati sumnju u konačni pozitivni ishod ovog socio-ekonomsko-umjetničkog projekta.
Koja će biti misija ovog „umjetničkog inkubatora“?
- On zapravo postoji već nekih desetak godina, ne u formalnom smislu ali svakako kroz konsolidovanje jedne manje umjetničke grupe koja djeluje u Bijelom Polju. Formiranjem ateljea, za ove stvaraoce stvoriće se i mogućnosti za aktivnije i profesionalnije djelovanje u smislu pronalaženja i angažovanja ljudi koji posjeduju određene manuelne i kreativne sposobnosti. Tu svakako mislim o formi radionica koje bi u polugodišnjim kursevima osposobljavale zainteresovane građane za rad u suvenirskoj djelatnosti.
Jesu li kreativne industrije dobar primjer za razvoj kulture izvan glavnih kulturnih centara i dominantne kulturne matrice, iliti -kako još kulturno „osvajati“ sjever?
- Savremene internet tehnologije prilično su globalizovale našu stvarnost tako da je diskutabilno šta su to kulturni centri, odnosno da li je obavezno da to budu glavni gradovi država. Kod nas se po automatizmu, što je donekle relikt starih kulturnih politika, najveći dio kolača daje centru, bez obzira na napore koje drugi čine u cilju razvoja perifernih (u smislu doživljaja) sredina. Primijetno je da se na sjeveru ulaže velika energija na kolektivnom i individualnom nivou, ali može se primijetiti određeno neprepoznavanje djelovanja entuzijastičikih umjetničkih grupa od instanci koje odlučuju o finansiranju razvoja umjetnosti. Tendencija je i u svjetskim razmjerama da manje sredine sa određenim istorijskim potencijalom preuzimaju ulogu vodilja u razvoju savremene umjetnosti. Važno je da postoji čvrsta vjera u ideju. Naravno, pomenuta kompjuterska globalizacija ide potpuno naruku vidljivosti takvih sredina. Tu imamo nedohvatne primjere Kasela ili Minstera koji su razvojnu politiku usmjerili na način što su je potpuno predali umjetnosti. Danas znamo koliko benefita imaju ti gradovi i koliko su značajni bili za cjelokupan razvoj umjetnosti. Primjer donekle primjereniji ovoj priči jeste razvoj kreativnih industrija u Kardifu, gradu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Vitalnost jedne manje grupe umjetnika tražila je izlaz iz teške ekonomske situacije i počelo se prije 15 godina razmišljati o upošljavanju ljudi koji su ostali na ulici, nudeći im novi vid djelovanja koji bi im omogućio egzistenciju. Formiranjem kreativnih industrija omogućeno je upošljavanje 400 radnika čiji je godišnji prihod danas četiri miliona funti. Mi smo negdje pronašli analogiju između onog što je nas zadesilo u vremenu tranzicije i toga što je Kardif vješto transformisao u svoju korist..
Smatrate li da je neophodno problematizovati pitanje kako i koliko velike kulturne programske aktivnosti doprinose sveobuhvatnom razvoju umjetnosti kod nas?
- Smatram da ne postoji adekvatna strategija opšteg razvoja. Zakon o kulturi predviđa izdvajanje određenih sredstava za finansiranje umjetničkih projekata. Postavlja se pitanje ravnomjernosti ulaganja i izvjesnosti onoga što nam takvi programi omogućuju. Zapravo, pitanje je koliko takvi programi suštinski utiču na popularizaciju i brendiranje opštih kvaliteta toga kraja. Bez namjere da omalovažim napore svih nas koji činimo nešto na fonu razvoja umjetnosti u svojim gradovima, mislim da ne postoji snažan oblik djelovanja u sferi kulture koji nas pozicionira na vidljivo mjesto svjetske scene. Na tome, nijesam siguran sa koliko energičnosti, za sada radi jedino Marina Abramović. Svakako, uvezivanjem festivalskih djelatnosti mogao bi se stvoriti osnov za kreiranje jednog, kvalitetnog kao što je to Exit. U suprotnom, mi ćemo i dalje praviti kratkotrajne zabave za građanstvo, bez stvaranja uslova da takvi festivali promijene socio-ekonomski status gradova u kojima se održavaju. Smatram da bi ovim povodom neophodno bilo organizovati raspravu na širem profesionalnom nivou, kako bi velike kulturne programske aktivnosti doprinijele seobuhvatnom razvoju umjetnosti.
Bijelo Polje može se pohvaliti sa nekoliko važnih kulturnih manifestacija kakve su Ratkovićeve večeri poezije, White field jazz festival, internacionalni likovni susreti„Stari most“, Festival dramskih amatera… Kako to Bijelo Polje, za razliku od ostalih gradova na sjeveru Crne Gore, obezbjeđuje i kvantitet i kontinuitet kulturnih sadržaja?
- Postoji utemeljenost u kontinuitetu određenih manifestacija koja na taj način sama sebi čuva obraz. Ko bi se mogao nositi sa hipotekom onoga koji je ukinuo nešto što je postala tradicija i znak prepoznatljivosti određene sredine? Umjetnost je glavna komponenta za očuvanje stanja duha jednog naroda, a to jako dobro znaju i u Ministarstvu kulture i u lokalnoj samoupravi, te otud i pozitivan stav prema očuvanju svoje baštine.
Ako je nužni dio svake priče o kulturi i publika, kakvu publiku ima naš sjever?Je li ona ponekad nepravdeno potcijenjena?
-Kome bismo u suprotnom plasirali ovoliki broj programa? Naravno da je riječ o prosvijećenoj publici koja, u nedostatku egzistencijalnog, traži izlaz u duhovnom. Za razumijevanje umjetnosti neophodno je imati edukovanu i dobro pripremljenu publiku. Tvrdim sa uvjerenošću dugogodišnjeg poslenika u kulturi, da je to upravo razlog zadržavanja mladih umjetnika u gradovima sjevera.
Na čelu ste Ratkovićevih večeri poezije, manifestacije od posebnog kulturnog značaja za Crnu Goru, koja će ove godine biti održana 44. put. Koji su strateški planovi (ili inovativni koncepti) ove manifestacije?
- Svojim 44. sazivom ova manifestacija trebalo bi da potvrdi status jednog od najznačajnijih pjesničkih festivala na području ex-Yu. Konceptualne izmjene koje su primijenjene na prošlogodišnjem festivalu okarakterisane su jako pozitivno, po ocjeni stručne i laičke javnosti. Neminovno je bilo unijeti svježinu u zastarjeli način održavanja smotre i približiti poeziju na inovativan način široj publici. I u ovoj godini Ratkovićevih večeri poezije cijeli grad će živjeti poeziju a, što se značajnih gostiju tiče, pripremamo brojna iznenađenja.
Neobično je da jedan likovni umjetnik predvodi pjesničku smotru, pa Vas moram pitati – kako se slikar „snalazi“ među pjesnicima?
- Teško je s pjesnicima, ali svakako ne kao sa slikarima. Naravno, dozvolićete mi da se našalim. Ja zaista ne pravim razliku te vrste među umjetnicima. Postoje, kao i u životu, dobre i loše interpretacije emocija. Tako da je s moje tačke gledišta lako prepoznati i razdvojiti umjetnost od podvale. Nije slučajno Zakonom o kulturi predviđeno da za čelne funkcije u institucijama kulture budu birani upravo umjetnici. Smatram da je to put uvođenja kulture u profesionalizam koji se u skladu sa stremljenjima prema EU sporo ali sigurno realizuje.
Nepravedno smo u ovom intervjuu zapostavili Vaš slikarski put. A on je vrlo blistav. Svjedoči tome, između ostalog, i uspješna izložba u Zagrebu otvorena krajem septembra. Ima li što novo u Vašoj likovnoj radionici?
- Da, nikada nijesam zapostavljao taj za mene najznačajniji, dio življenja. S obzirom da bi u ovoj ili narednoj godini trebalo da branim doktorsku disertaciju, aktivno pripremam i izložbu koja će pratiti pisani sadržaj. Iskušavam se u novim medijima izražavanja, naravno sa istom odgovornošću i požrtvovanošću kakvu sam imao na svom slikarskom putu. Riječ je o vizuelnoj umjetnosti sa elementima multimedija. Najbliže bi se moglo reći da je riječ o interaktivnim instalacijama. Kontekst kojim se bavim u radu odnosi se na zloupotrebu medija i uticaj na pojedinca, ali i na kolektivitet. Grupa umjetnika (Dino Karailo, Nikola Simanić, Mladen Blažević, Radmila Lizdek i ja), pod mentorstvom prof. Slobodana Trajkovića, već sredinom marta predstaviće se kolektivnom izložbom u Beogradu, u galeriji „Ozon“. U toku ove godine zajedno ćemo nastupiti u MixerArt galeriji u Istanbulu, kao i u okviru Festivala računarske umjetnosti u Mariboru. Prilično smo motivisani, vidjećemo šta će na kraju od toga biti.
Ne stvara se uvijek istim „putem“, drugačiji su povodi, različite su inspiracije, ali možete li nam reći kako nastaje Vaše djelo?
-Umjetničko djelo je uvijek refleksija osjećanja umjetnika. Potaknuti nekim svakodnevnim događajima formulišemo te svoje emocije u neku novu stvarnost. Dajemo im drugo obličje, vjerovatno istinitije, jer dolazi kroz prizmu doživljenog i suptilno prerađenog. U suštini, to je uvijek reakcija na impulse iz okruženja. Bilo da oni dolaze kao šokantne vijesti iz svijeta ili za stolom u kafani.
Bez čega jedno umjetničko djelo nije umjetnost?
-Posmatrajući savremenu umjetnost može se reći da je pred umjetnike postavljen veoma težak zadatak. On nije više tu da bi svojom slikom vizuelno upotpunio prostor i na taj način postao dio dekoracije (prava umjetnost to nikada nije ni mogla biti). Danas se od umjetnika očekuje da bude snažno upućen u istoriju umjetnosti, filozofiju, socio-ekonomske prilike i sve druge značajne sfere ljudskog djelovanja, kako bi u kontekstu svih tih prilika mogao pravovremeno i odgovorno reagovati, predviđati i zaključivati. Ovo ne treba tumačiti u smislu angažovane umjetnosti, već na način značajnosti uticaja umjetnosti na posmatrača. To bi u najkraćem značilo da ulazite u galeriju kao jedna osoba, a izlazite sa promijenjenim pogledom na svijet. Ako nema takvog osjećaja, bojim se da tu nema ni umjetnosti.
Jeste li poželjeli da naslikate nečiju pjesmu ili stih tokom, recimo, Ratkovićevih večeri poezije?
- Upravo u ovom pitanju je kopča između različitih vidova izražavanja. Dakle riječ je o ovom ili onom mediju izražavanja, ali na kraju naša sklonost da sve podređujemo svom načinu posmatranja svijeta artikuliše jednu umjetnost pretapajući je u drugu. Tako bi bilo i da ste pitali muzičara da li može napraviti muziku po stihu? Svakako, on bi odredio vibraciju zvučnosti stiha, kao što mu mi možemo dodijeliti tonsku skalu. Sve nam ovo govori da umjetnost nema granice. Gdje one počinju (granice), tu umjetnost prestaje.
Udruženje koje broji 430 članova neće tolerisati ignorantski odnos
Iz ugla potpredsjednika ULUCG, kako komentarišete to što Tradicionalna izložba radova članova Udruženja ove godine nije dobila podršku države? Kako je moguće da u zemlji slikara (kako, s pravom, volimo da zovemo Crnu Goru) ULUCG funkcioniše kao NVO?
- To je zaista porazna činjenica. ULUCG je poslije duge borbe dotaklo dno. Kako je i rekao predsjednik Igor Rakčević: „Recite nam kako nam može biti gore od ovoga“. Smatram da u komisijama koje odlučuju da donesu ovakve odluke ne sjede ljudi iz profesije. Ako o nama odlučuju oni koji ne znaju značaj najstarijeg udruženja na prostoru ex-Yu, potpuno je očekivan ovakav ishod. Ako smatraju da je riječ o marginalnoj organizaciji, u velikoj su zabludi. Udruženje broji 430 članova koji neće tolerisati ignorantski odnos prema najvećim promoterima Crne Gore u svijetu. Sistem organizovanja udruženja je u jednom momentu i naše Udruženje doveo u status preregistracije u NVO. To nije samo slučaj ove institucije već su se i mnoga druga strukovna udruženja morala prikloniti ovom zakonu. Ali, problem ne nastaje tu, već u nepostojanju mogućnosti dobijanja statusa organizacije od posebne važnosti za državu, na koji način bi se obezbijedio minimum dostojanstvenog i sigurnog funkcionisanja.
Skica za portret
Abaz Dizdarević je rođen 1978. u Bijelom Polju. Završio je Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju gdje je i magistrirao 2010. Doktorske studije počeo je 2012. na Akademiji likovnih umetosti u Beogradu. Docent je na Internacionalnom univerzitetu Novi Pazar. Potpredsjednik je ULUCG, član ULUBIH Sarajevo, član SULU (Sandžačko udruženje likovnih umjetnika – Srbija). Imao je brojne samostalne izložbe, a izlagao je na kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Direktor je Ratkovićevih večeri poezije.
Uspavani duh ne pomjera ništa
Kao umjetnik i aktivni kulturni poslenik u Bijelom Polju, smatrate li da sjever Crne Gore ne zaostaje zbog zapostavljenosti države, već prije zbog inertnosti i neinventivnosti pojedinih lokalnih samouprava?
- Najvećim problemom moglo bi se okarakterisati odsustvo motiva. Uspavanost duha. Ako ne postoji taj inicijalni pokretač bojim se da neće biti nikakvih pomjeranja. Šta je Bijelom Polju, koje statistički važi za najsiromašniju opštinu u Crnoj Gori, značio elan mlade lokalne samouprave? Donio je želju koju, bez obzira na to što je ne prate mogućnosti, ostvarujete, jer želite dobro svome narodu i vjerujete u ideju prosperiteta.
